Pogledali smo dokumentarac KUD Idijota: oda “Tusti”

    5955

    Nakon svjetske premijere na ovogodišnjem Motovun film festivalu te nakon što je dokumentarac osvojio nagradu publike na Liburnia Film Festivalu, “Tusta” napokon je predstavljen i zagrebačkoj publici. Sudeći po ovacijama dupkom punog kina SC, glazbeni dokumentarac o Tusti je i više no prihvaćen.

    Tusta
    foto: Facebook (Dokumentarni film “Tusta)

    Prošlo je sedam godina otkako je rak odnio život Branku Črncu Tusti. Fokus dokumentarca je, naravno, na njemu, no ovo je ipak i priča o KUD-u Idijoti. Kako je rekao Sale Veruda koji je osnovao Idijote, oni su bili poput braće i bili su kao jedno (čemu u prilog ide i “alanfordovski” naziv EP-a ii ’87. “Bolje izdati ploču, nego prijatelja”). Iako je bend nastao 1981., film počinje s 1987. godinom, kada je počeo val “idiotomanije”. Preciznije, “idiJotomanije”.

    Te godine, Omladinski festival u Subotici progurao ih je među zvijezde. Uslijedili su nastupi u Mađarskoj, Njemačkoj, Švici i Italiji. Niti oni sami nisu očekivali takav uspjeh. Basist Nenad Marjanović Fric, čije su pošalice u dokumentarcu bacile u smijeh gotovo svaku osobu u kino dvorani SC-a, smatra kako je poprilično senzacionalno da su se oni kao “seljačići” iz Pule uspjeli prometnuti na jugoslavenskoj sceni, a i šire. Iz radničkih obitelji, šljakeri iz Uljanika, sirotinjskog izgleda, dugih kosa – rijetki su u njihovim počecima mogli pomisliti da će napraviti ogroman trag u glazbenoj povijesti.

    Muziku podržava

    Međutim, upravo ih je to učinilo glazbenim velikanima – svirali su za male ljude. Bili su bez predrasuda prema ikome i otvoreni prema svima, no i s takvim stavom bili su magnet za probleme. Općepoznat je, gotovo, međunarodni incident 1987., kada su “karabinjeri” u Reggiu Calabriji prekinuli izvođenje “Bandiere rosse”. S problemima se nastavilo u ratno doba, kada su njihove izjave od strane nacionalista bile etiketirane kao komunističke, a neki su ih smatrali i četnicima.

    Upravo tim problemima bavi se drugi dio dokumentarca. Nisu mirno prihvatili ratno stanje u državi, kao ni eru ratnog profiterstva koja je uslijedila. “Glasajte za sve, samo ne za HDZ”, izjavio je Tusta jednom prilikom. Mrzili su Miloševića, ali i Tuđmana, što su pojedinci protumačili kao “antihrvatstvo”. Prije svega, oni su bili Istrijani. Bubnjar Ptica nije se nakon rata htio deklarirati kao Hrvat. S obzirom na to da se nije mogao deklarirati kao Istrijan, odlučio se ipak na to da ga se popiše kao Rusa. Ta neopterećenost nacionalnim segregacijama učinila ih je prvim hrvatskim bendom koji je nakon raspada SFRJ-a nastupio u Srbiji, 2000. godine u beogradskoj Hali sportova. Usprkos svim etiketama koje su im bile dodijeljene te cenzuriranjima, KUD Idijoti uspijevao je spajati mnoge kroz svoju glazbu.

    Dolazimo do trećeg dijela dokumentarca koji je najviše bujao emocijama. Naime, tu do izražaja dolazi Tustina ljudskost. Uz sve brige u Uljaniku, gdje je bio i voditelj odjela električnih strojeva i uređaja, brige oko Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, uz obiteljske obaveze – bio je osoba koja nije skidala osmijeh s lica i koja se neizmjerno radovala životu. Možda ima nekoliko propalih brakova iza sebe, ali obitelji će uvijek ostati u sjećanju kao veliki pozitivac.

    Zbog silne pozitive koja se proteže kroz dokumentarac, “Tusta” se mora pogledati. Osim što je Tusta predstavljen kao neumorni pjevač KUD-a Idijoti s neodoljivom karizmom (ponekad malo previše neodoljiva, osobito u situacijama kada bi nakon koncerta imao živaca za druženje s publikom, dok bi se ostatak benda stresirao oko opreme), ali i kao običan čovjek koji je vodio obiteljski život, veselio se pravljenju roštilja i trudio se oko ljudi do kojih mu je stalo. Vjerujem da je bilo trenutaka kada su nekima u kinu potekle suze, no to ne znači da se u dokumentarcu našlo isprazne patetike. Naprotiv.

    Bilo da volite KUD Idijote, bilo da vas potpuno boli briga za njih, ne propustite pogledati “Tustu” u SC-u jer ima sve što film mora imati: od prikaza fenomena KUD-a Idijoti koji su se uspjeli probiti na sceni kao “netipični” punkeri, do prikaza Tuste kao veseljaka i luđaka, u dobrom smislu. Nije ni dokumentarac tipičan jer traje dva sata, ali u tih dva sata nema ni minute “praznog hoda”.

    614 Shares
    Muziku podržava