Koncert nabijen imperativom nostalgije intenzivnije podiže slušateljevo raspoloženje od koncerta kojim se promovira nečiji najnoviji album s još nepoznatim materijalom. Jean Michel Jarre već se desetak godina oslanja na tu formulu ponovno odsviravajući i/ili digitalno ‘unaprijeđujući’ albumske cjeline vlastitog opusa, ali nikada smislenije od tekuće jubilarne turneje za svoj dugosvirajući prvijenac “Oxygene“.
Odvažimo li se sastaviti listu pet najutjecajnijih autora elektronske kompozicije, nikako nećemo biti potpuno u pravu izostavimo li Jean Michel Jarrea. Osluškujući bilo jednog dijela kritike u čijoj je često nemilosti, razlog njegovog isključenja iz prve petorke pronašli bi prvenstveno u njegovoj grandomaniji, očitom ali i opravdanom uživanju statusa zvijezde, te kao posljednje, nedostatku autorskog napredovanja na već spomenuti način u posljednjih desetak godina.
Ipak, sve to pada u drugi plan kada se po tko zna koji put odlučimo poslušati veličanstveni “Oxygene”, prvotno objavljen 1977. godine ili pak neke vrlo rijetke i teško nabavljive snimke koje su mu prethodile nastajući od davne 1969., uglavnom unutar Pierre Schaefferove Groupe De Recherches Musicales (‘Grupe za glazbeno istraživanje’).
Taj sraz između ljepote Jarreove romantike nota i njegove pretenciozne pojavnosti bio je više nego očit i na ljubljanskom koncertu u rasprodanoj maloj dvorani Tivoli.
Od samog ulaska u dvoranu kroz neograđenu centralnu žilu parterske publike osvijetljen reflektorom (i samo jednog bodyguarda), figura ‘entertainera’ koji skakuće između svojeg arsenala analognih sintisajzera, namiguje publici, ishinjeno se osmjehuje tijekom popularnih tema i pobjedonosno diže stisnutu šaku nakon svake pjesme te ju zatim spušta na lijevu stranu prsnog koša, biva anulirana vrhunskom izvedbom, jezgrovitim vizualizacijama i konačno samom glazbom.
Takav model scenskog ponašanja je ipak prije nužno naučeni obrazac jednog ekscentrika koji se među vrlo rijetkima može pohvaliti nastupima pred milijunskom publikom diljem globa, i usto, možda i najbitnije, izvodi isključivo instrumentalnu glazbu.
Da bi se još više produbila dvojba kakav je zapravo Jean Michel Jarre medij, po dolasku na pozornicu uzima mikrofon u ruku i vrlo spontano započinje komunikaciju s publikom ističući ekološku poruku i kataklizmična predviđanja “Oxygene” albuma, originalno upakiranog u intrigantan omot na kojem kosturska glava izvire ispod raspadajuće zemljine kore, danas drastično aktualnije nego u vrijeme njegova pojavljivanja na tržištu.
Nadalje, napominje da je jedno od prvih pisama podrške po objavljivanju albuma primio upravo iz Ljubljane i da je njegov prvi ikad koncert u tom gradu jedno neopisivo veliko iskustvo za njega osobno.
Koncertni repertoar se sastojao od kompletnog “Oxygene” albuma uz varijacijske dodatke osvanule 1997. na “Oxygene 7-13”, odsviranih uživo na preko pedeset ‘mitskih’ analognih sinteva.
Uz pomoć još trojice glazbenika, kompozicije su izvedene bez danas nezamislive podrške digitalne memorije koordinaciju takvog obujma sintetskih zvukova, identično kako je album originalno snimljen, s 8 ruku na 8 kanalni magnetofon. Preciznost izvedbe koja zahtijeva kontrolu od oko tisuću gumbiju, tipki, pedala i kablova, bila je na iznimno visokom nivou, uz par šarmantno očitih pogreškica.
Jean Michelov doprinos budućnosti glazbe je golem. Njegova su melodijska rješenja, instink za ritam i nadasve inžinjerska kompetentnost u studiju vrlo često bili ispred vremena. Sve te odlike najsjanije zrače u “Oxygene” okruženju kao Jarreovom ‘opus d’or’ koji ne samo da je utjecao i na moje osobne predrasude o elektronskoj glazbi tako što ih je pospremio pod tepih, već mi je i postavio kriterije za slušanje nadolazeće invazije digitalnih elektroničara.
Sve su to argumenti koji idu u prilog da je proslavom tridesete godišnjice svojeg prvog albuma s ‘originalnom postavom’ instrumenata riječ o najdoslovnijem povratku u budućnost.
Tekst: Višeslav Laboš
Foto: Tomislav Capan
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
