Ovo nije report. Gizzardi u Šibeniku!

    2808

    Da se razumijemo, ovo nije (klasični) report, jer report bi trebao imati neku formu i smisao, a ovaj tekst to sigurno neće imati. Ovo je iskazivanje (možda bolje reći balansiranje) ljubavi jednog obožavatelja naspram jednog benda. Ovdje neće biti nikakvih objektivnih razmišljanja, već čisti subjektivizam kako i zašto volim ove Australce kao rijetko koji bend do sad.

    Gizzarde sam počeo pratiti dosta rano, a o njima počeo pisati s albumom “Paper Mâché Dream Balloon”. Nakon toga je došao “Nonagon Infinity” koji me obuzeo cijelo ljeto 2016. (moja žena i dalje jako dobro pamti suludu vožnju Berlinom kada je krenuo taj album u autu – jednostavno me ponijelo) i nakon toga su mi Gizzardi postali jedan od top bendova i tu su ostali do današnjeg dana.

    King Gizzard & The Lizard Wizard
    King Gizzard & The Lizard Wizard, foto: Ana Pavlović

    Na moju sreću, nisam dugo čekao da ih vidim uživo jer sam se već sljedeće godine prvi put okuražio otići na Primaveru, a oni su tamo svirali. Ta setlista je vjerojatno bila najjača njihova setlista koju sam uživo gledao, ali nekako me nisu do kraja oduševili, kao da u tom trenutku svirački nisu bili na dovoljno visokom nivou da iznesu odličan festivalski termin (ponavljam, ovo su sve moji dojmovi!).

    Muziku podržava

    Ta 2017.  je ‘ona’ godina kad su objavili pet albuma, materijala se stvarno nagomilalo, pa sam ih morao uloviti na nekoj klupskoj svirci kako bi popravio dojam. Odluka je pala na München koji je taman pao oko mog rođendana, pa je bilo logično da se nagradim izletom u Bavarsku. Kako nisam pogriješio s time… Taj koncert, te posebno njegov završetak s “Nonagon Infinity” pjesmama, postavio je novi standard za jačinu dojma nekog koncerta. Jednostavno, to je bio jedan od najboljih koncerata na kojem sam bio, a to je i bila turneja kad su Gizzardi preskočili klubove od 500 ljudi do dvorana od nekoliko tisuća ljudi (većina tih datuma je selila u znatno veće dvorane radi brzih sold-outova originalnih prostora, uključujući i sam München).

    Nakon toga sam ih još ulovio na Szigetu 2018., Londonu 2019.  kad su prezentirali “Infest the Rats’ Nest” kojeg vjerojatno nisam do kraja doživio jer mi se ukočio vrat, a medicinske droge koje sam koristio su mi učinile noć nakon koncerta nezaboravnom (o tome vam mogu ispričati uživo kad se vidimo), te na ovogodišnjoj Primaveri.

    King Gizzard & The Lizard Wizard
    King Gizzard & The Lizard Wizard, foto: Ana Pavlović

    Svaki od tih nastupa je imao svoje draži, ali nijedan nije ni približno došao do ranga Münchena, a nakon ovogodišnje Primavere postajao sam sve više uvjeren da se to nikad niti neće dogoditi. Razlozi su pomalo suludi jer zbog toga ih volim, ali to im zna biti i velika otegotna okolnost.

    Gizzardi ne žele biti kao drugi bendovi, 20 albuma u 10 godina to svakako dokazuje, samoobjavljivanje svakog albuma također, dugotrajne turneje također (da li su uopće oni ikad doma?!)… Tako su zaključili da nikad neće svirati iste pjesme u istom gradu, odnosno da nikad neće imati istu setlistu. Da pretočimo to u neki statistički podatak – prema setlist.fm, samo u 2022. su odsvirali stotinjak različitih pjesama do sada! Pokušajte nabrojiti još neki bend koji ima uvježbano stotinjak pjesama za tour…

    I tu nastaje taj problem zbog kojeg ih volim i zbog kojeg su mi iskreno počeli ići na živce. Zbog tog sam znao da će setlista na Primaveri biti šarolika, posebno jer je nakon tog nastupa uslijedio još cijeli niz njihovih nastupa po klubovima i na vikendu 2, te sam se nadao da ću čuti izvrsnu “The Dripping Tap” s posljednjeg albuma, što se i na kraju dogodilo.

    King Gizzard & The Lizard Wizard
    King Gizzard & The Lizard Wizard, foto: Ana Pavlović

    Problem ovih ‘100 pjesama’ jasno se može isčitati kroz albume. Koliko god oni uspjeli ‘naštancati’ 20 albuma, “Nonagon Infinity” i “Infest the Rats’ Nest” su jedini njihovi klasici koje mogu slušati iznova i beskonačno, još 4-5 albuma je vrlo dobro, dok ostatak balansira između solidnih s ponekom jakom pjesmom do uopće neslušljivih albuma. Pa ako ne sviraju ‘hitove’ i pjesme koje su već odsvirali, sve veća i veća šansa je da sviraju nešto što mi se niti na prvu nije svidjelo.

    I tu sad dolazimo na zagrebački koncert koji je postao dvostruki šibenski… Rekao sam samom sebi, sad je prilika da čuješ nešto najbolje od njih, ako neće biti sad, neće biti nikad. Prvi put dolaze kod nas, ‘best of’ setlista se čini kao najbolja opcija za upoznavanje s novom publikom, bit će odlično… U dogovoru sa svojom najdražom ženom, dvije karte za Tvornicu pretvorili smo u karte za svaki dan, pa je ona doma odmarala, a ja otišao do Šibenika ‘pušten s lanca’ vidjeti svoje Gizzarde.

    Prva večer krenula je odlično. Par komada s “Infest the Rats’ Nest” pomiješanih s thrash metal stvarima s posljednjeg albuma i činilo se da ću dobiti točno ono što sam poželio… Cupkanje je počelo, štimung se napravio i onda je krenula prva promjena gitara i jedna pjesma koja mi je bila toliko poznata, ali nisam skužio koja je. Tek sam na refrenu skužio da je to bila “Honey”, a isti taj filing sam imao i na Primaveri (znači, dva put popušio istu foru), s obzirom da joj je aranžman potpuno promijenjen.

    King Gizzard & The Lizard Wizard
    King Gizzard & The Lizard Wizard, foto: Ana Pavlović

    Nakon “Honey” krenuo je set takvih pjesama koje su se nizali i nizale, a meni bilo sve dosadnije i dosadnije jer koliko god te pjesme imale neku pozitivnu vibru, nisu mi dovoljno dobre da me drže napetim. Nakon vjerojatno 50-ak takvih minuta kreće četvrta ili peta promjena gitara, te stihovi ‘Nonagon infinity opens the door’ čime sam opet ‘poludio’ jer sam vjerovao da ću dobiti slično finale kao u Münchenu.

    Ali upravo već na toj prvoj “Robot Stop” od četiri finalnih pjesama s “Nonagon Infinity” imao sam novi problem jer je pjesma produžena na (otprilike) deset minuta, od čega je barem pet minuta bio jam koji je zvučao kao ovih (za mene) neslušljivih 50-ak minuta. Zatim su slijedile “Gamma Knife”, “People-Vultures” i “Mr. Beat”, rekoh samom sebi dobro je, odlično su završili i onda opet ‘spuštalica’ jer su nakon toga odsvirali još dvije boogie stvari… Mislim, super, nije trajalo standardnih 90 minuta, nego nekih 105 ili 110, ali nekako ove dvije su mi bile antiklimaks odličnog finala. Mnogi su očekivali i bis, ali oni nikad nemaju bis.

    Srijedu sam proveo u komentiranju utorka. Mnogi koji su bili po prvi put na njima, bili su generalno zadovoljni, dok sam ja ispadao kao neki stari mrgud kojemu ništa nije bilo dobro. Ali i nije, jer iako sam čuo najvažnije stvari s dva meni najbolja albuma, sve van toga bend nije djelovao kao da želi zabaviti publiku, nego sebe. Nikad ih nisam vidio da toliko pjesama drugi pjevaju a ne Stu (Ambrose je pjevao čak dvije, a čak su i Cook i Joey dobili po pjesmu), što i nije toliki problem, nego jednostavno nije to bilo to…

    King Gizzard & The Lizard Wizard
    King Gizzard & The Lizard Wizard, foto: Ana Pavlović

    Tad sam zaključio da jednostavno moram zaključiti priču s Gizzardima, malo odmoriti od njih s koncertima dok ne objave ponovno neki album koji će me izuti iz cipela. Jednostavno sam mislio da se u dogledno vrijeme sigurno neće ponoviti onakvo iskustvo iz Bavarske (znam, već sam dosadan s tim Münchenom, ali morate shvatiti da se tu dogodila ljubav koja je ignorirala sve slabije albume nakon toga).

    I onda se dogodila druga večer koja je po svim parametrima postavila nove standarde što se Gizzarda tiče, ponovno zaboravljam da mnogo toga kod njih ne mogu slušati, a ta ljubav naspram njih ponovno postaje obožavanje i isčekivanje što će novoga i kad objaviti ili gdje će uskoro svirati u blizini.

    Druga večer je u potpunosti preskočila “Nonagon Infinity”, “Planet B” je odsvirana dan ranije, ali našle su se tu ipak tri thrash stvari s “Infest the Rats’ Nest”… Ali setlista od  srijede uopće nije bila važna jer su Gizzardi pokazali ono zbog čega su postali toliko popularni, jednostavno, bili su mašina koja gazi sve pred sobom, nabrijani, s tempom koji nije jenjavao gotovo niti jedne sekunde.

    King Gizzard & The Lizard Wizard
    King Gizzard & The Lizard Wizard, foto: Ana Pavlović

    Krenuli su mikrotonalno, prvih par pjesama djelovalo je kao da će krenuti s “Crumblig Castle” jer počeci “KGLW (Intro)” i “K.G.L.W. (Outro)” imaju sličan/isti rif, ali nakon tog rifa, ubrzo su ‘uključili buku’. Između njih se stopila “Rattlesnake” zbog koje sam mislio da će tribina puknuti koliko je tada oduševljenje nastalo. Stari cinik u meni krenuo je razmišljati ‘samo nemojte promijeniti gitare, nastavite ovako’…

    Slijedile su “Presumptuous”, “Hot Water”, pa konačno i “Crumbling Castle”, nakon koje je bila i “Magenta Mountain”, te sam zaključio da su odsvirali šest pjesma (6 a ne 7 jer mi je “KGLW (Intro)” djelovao kao varka intro za “Rattlesnake”, a i znatno je kraća od svega ostalog iz tog dijela) u prvih 60 minuta. U tom periodu (mislim ispred “Crumbling Castle” ali sam bio toliko oduševljan da sam zaboravio točni trenutak) dogodila se i jedina promjena gitara kod Stua (možda sam i u krivu jer sam u to vrijeme već bio u popriličnom transu), kad su se iz mikrotonalnog seta prebacivali na metalni, iako te prve pjesme nisu bile metal. Što želim reći, nikad prije nisam čuo toliko magičnu verziju “Crumbling Castle” koja je pucala od distorzije.

    Nakon tih sat vremena shvatio sam da je to to… Nakon par godina muke jer nisam dobivao cijeli koncert, to je sad taj trenutak. Ovih sat vremena ne da je bilo bolje od prve večeri, nego, nogometnim žargonom rečeno, zakucali su da je to bilo 5:0 u gostima.

    Nakon “The Great Chain of Being”, uslijedio je ovaj thrash trojac s “Infest the Rats’ Nest” – “Self-Immolate”, “Mars for the Rich” i “Hell”, te sam tad shvatio da ovaj koncert nema više smisla uspoređivati s prvom večeri, a bome niti s tim famoznim Münchenom jer ovo su Gizzardi kakve bih volio slušati svaki dan.

    King Gizzard & The Lizard Wizard
    King Gizzard & The Lizard Wizard, foto: Ana Pavlović

    Ako i neki koncerti nisu bili na toj razini, finala su im uvijek bila moćna. Ja sam se nadao da ću ponovno čuti “The Dripping Tap” za kraj, ali to se dogodilo tek djelomično. Nakon par sekundi laganijeg uvoda krenula je “Am I in Heaven?” i trajala je i trajala i trajala… Po mojoj slobodnoj procjeni, trajala je barem pola sata (isprike ako je netočna informacija, ali bio sam u totalnom transu) u koju su ubacivali mnoge druge pjesme, kako one što su već te večeri odsvirali, tako smo i taj “The Dripping Tap” dobili na koju minutu…

    Kad su završili, nisam znao što bih. Ovo je bio ‘the koncert’ kakav sam čekao 4, 5 godina od njih. Da ja imam mogućnost birati njihovu setlistu, sigurno ne bi bila takva, pa dobro da ju ja nisam birao, jer ovo je bilo savršeno. Kombinacija mikrotonalnih pjesama i ovih metalskih + završni medley djelovali su kao perfektna cjelina kojoj se ne može naći nijedna zamjerka.

    King Gizzard & The Lizard Wizard
    King Gizzard & The Lizard Wizard, foto: Ana Pavlović

    Bitna razlika između prve i druge večeri (osim što je pukao zvuk 4-5 puta prve večeri) bile su solaže, odnosno ‘prolongiranje pjesama’. Dok mi je na prvoj večeri sve djelovalo toliko usiljeno, kao da umjetno pumpaju neinspirativne jamove, u drugoj su svi jamovi bili uklopljeni u pjesme kako bi se one dalje ‘valjale’ i gazile, nijedan ton ili rif previše…

    Treba istaknuti i još dvije stvari. Sve se događalo na šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila, meni najljepšoj pozornici kod nas. Koliko god ona bila predivna, zbog možda i prevelike bine, partera gotovo i nije bilo, pa smo bili ‘prisiljeni’ okupirati tribine. Za prvi dan, drago mi je da sam bio gore, dok za drugi dan, žao mi je što nisam bio dolje… Ali, kako sam bio u transu od početka, to je sada potpuno  nevažno.

    Druga stvar je predgrupa, Grace Cummings s bendom. Nekako mi nijedna njihova predgrupa ne sjeda, pa tako nije niti ova. Žena ima moćni vokal, ali previše glumi ’90-e, kako afektiranjem glasa, tako i samom zvučnom kulisom, pa isti/sličan set oba dana bilo je nešto što mogu preskočiti, a ipak nisam (ok, prvi dan zbog gužve kod ulaza, dobar dio nastupa odlušao sam s vanjske strane zidina).

    Grace Cummings
    Grace Cummings, foto: Ana Pavlović

    Ako je netko uspio pročitati sva ova moja trabunjanja, sad je vrijeme za neki suvisli zaključak priče, ali iskreno, i nakon ovih 20-ak sati kasnije, dok pišem ovo, nisam ništa pametniji, nemam što više reći. Ovo je bilo nešto najbolje što se može doživjeti. Nisam mislio da ću to ponovno doživjeti od Gizzarda, ali kao da su htjeli zajebati onu ekipu koja je išla na samo jedan koncert… Srećkovići su oni koji su odlučili otići samo na drugi dan, ali trebalo je zapravo pogledati oba da se vidi što je ‘samo’ dobar koncert i što je perfektni koncert. Da se ogradim još jednom za kraj, što je za mene ‘samo’ dobar koncert i što je perfektni koncert.

    0 Shares
    Muziku podržava