Nakon odličnog prvog dana, drugi dan OFF festivala iznova je donio pregršt zanimljivih nastupa. Bilo je tu svega, od uvrnute eksperimentale, preko klasičnog rocka, do decentnog electropopa headlinerice Charlotte Gainsbourg.
Jasno je da OFF-ova publika nije kao na našim festivalima jer ovdje dolaze podržati i popodnevne bendove. Cilj je bio ući na Rolling Blackouts Coastal Fever koji su počeli u 17:40, a već tada se jasno vidjelo da je gužva na ulazu, da je par tisuća ljudi pred glavnim stageom, još gotovo tisuću ljudi na Trojka stageu gdje su pratili Coalse, dok je teško procjenjiv broj istih bio u jučer spomenutim prostorima za hranu i piće. Usporedimo li to s našim prilikama, u istim popodnevnim satima na festivalu su konobari, redari, par novinara i poneki prijatelj benda, pa se zapitam zašto je to drugdje normalno, a kod nas festival počinje tek pred nastup headlinera.
Da se uvijek nešto zanimljivo u glazbi događa ‘tamo dolje’ u Australiji oduvijek znamo, pa je bilo lijepo vidjeti još jedan izdanak te škole. Ne znam kakvu budućnost će imati Rolling Blackouts Coastal Fever, ali ono što su jučer pokazali bilo je šarmantno, zabavno i vrlo melodično. S tri gitarista koji su ujedno i vokali dobivaju dinamiku u svojem nastupu jer se neprestano mijenjaju u pjevanju, a sve zvuči kao indie popić rockić s osunčanih pješčanih plaža. Poprilično dobar nastup.
Na najudaljenijem stageu su za to vrijeme svirali mladi Poljaci imena Coals. Njihovu svirku najlakše je opisati kao moderan minimalistički elektropop kakvog danas imamo napretek. Često su bili pretihi pa je tonska Unsanea sa susjednog stagea često nadglasavala Coalse. To možda i jest mali problem festa, posebno kod tiših izvođača, da ih zna pregaziti zvuk s drugih stejdževa. Kako me Coalsi baš i nisu oduševili, nije me to toliko smetalo.
Sljedeći termin zauzeli su već spomenuti Unsane, iskusna noise trojka koja je pošteno isprašila svoj set. Sirovi i moćni, na trenutke su me podsjetili na Shellac, ali ipak mi nisu toliko sjeli kao Albinijeva ekipa, pa sam skoknuo čuti turski world music. Derya Yildirim & Grup Simsek imaju zanimljiv zvuk, a ekspetimentalni stage jučer je postao folk/world music jer je i kasnije bilo takvih nastupa tamo. Usput sam bacio uho i na akustiku Graftmanna, ali, isto kao dan prije, nije me se dojmila ta akustika (jer je sasvim prosječna), pa sam produžio dalje.
I tada je došla kiša. Pljusak se spustio tik prije nastupa Turbonegra, što je samo priuštilo dodatni folklor njihovom luđačkom nastupu. Ako trebate neki party bend za svoj festival, mislim da ne trebate previše dvojiti kakav bend treba pozvati jer ovi skandinavski luđaci su idealni za to. Krenuli su s novim albumom, pa potom ubacili i starije hitove uz neprestano bacanje fora publici. Paralelno s njima je svirao Moses Sumney kojeg sam želio čuti, ali njegov eksperimentalni soul, koji je često težio onome što mi u regiji zovemo sevdah, bio je teža dosada, pa je logično bilo vratiti se na Turbonegro.
Jedna od atrakcija dana je svakako bio i nastup …And You Will Know Us by the Trail of Dead koji su svirali svoj najbolji album “Source Tags & Codes”. Ispočetka su imali manjih problema, da bi se vremenom bolje uštimali i pružili dobar progresivni post-hardcore. Paralelno s njima, Legendarny Afrojax je zabavio domaću publiku svojim repanjem, dok je Adam Strug svirao svoju verziju folka koji je često imao uporište u srednjovjekovnoj glazbi.
Svima je poznato da je John Maus otkazao ostatak turneje, a kao pravi festival OFF je pronašao i dostojnu zamjenu koja je ujedno postala i vrhunac večeri. Bo Ningen su noise rockeri koji svoj zvuk miješaju sa psihodelijom, pa sve zajedno ispadne kao energetska bomba. Nastup dodatno dopunjuju svojim neukrotivim plesanjem, pa uopće ne treba čuditi da se šator Trojka stagea brzo zapalio.
Paralelno s njima na glavnom stageu je svirao jazz orkerstar Skalpel Big Band. Ako sam dobro pohvatao, Skalpel su poljski Chui koji su svoju glazbu na isti način nadogradili velikim orkestrom. Možda je bilo pretjerano dati im termin prije headlinera na glavnom stageu jer njihova glazba, koliko god možda i zanimljiva, bila pretiha, premirna i uspavljujuća, zbog čega su mnogi sjeli na pod i pričali o dnevnim događanjima.
Jedna od zvijezda u usponu je svakako Norvežanka Aurora. Kako i ne bi bila kad svira jedan moderan electro/synth pop kakvog danas ima na pretek. Ako bi se kojim slučajem zaletjela na Euroviziju, siguran sam da bi kotirala vrlo visoko jer je to takva vrsta glazbe. Ona sama je simpatična i vrlo uzbuđena jer nije očekivala toliko srdačnu dobrodošlicu svojih fanova.
Finale je pripalo Charlotte Gainsbourg, headlinerici drugog dana, koju sam gledao prije par mjeseci na Primaveri. Zašto je ona headlinerica nije baš jasno, jer njezin lagani electropop nije nešto s čime bi razdrmala mase. Sve je to simpatično, njeno jako francusko akcentiranje daje šarm, ali čisto sumnjam da bi ovo nekome bilo toliko zanimljivo da to ne pjeva poznata glumica još poznatijih roditelja. Da se razumijemo, ovo je dobar nastup, ali daleko od nečeg nezaboravnog što je predstavila M.I.A. dan ranije.
Prošao je još jedan dan, s vrhuncem Bo Ningen iz Japana, a sad slijedi završnica u kojem očekujem ništa manje napetiji dan, iako i tu sumnjam u headlinere, jer po mom mišljenju Grizzly Bear također nije kalibar za to. Svoju nedoumicu ću odagnati vrlo brzo…
