Nina Romić s ovom muzikom ima sreću što je rođena cca 400 godina nakon što su spaljivali vještice. Od svih nesretnica koje nisu mogle izbjeći tu sudbinu, čini mi se da bi nju prvu spalili na lomači za primjer, da kmetovima ne otvara um i da više nikome ne padne o tako nečem pjevati. Na njenom koncertu u Vintageu je bilo prezentirano bogatstvo muzičkih stilova, paleta emocija i mnoštvo ukusnih zvučnih kulisa od strane njenog pratećeg benda kojeg čine Frederic Lanz (klavijature), Jelena Galić (bas i prateći vokali) te Krešimir Oreški (bubnjevi).
S 4 “službena” albuma iza sebe, Nina Romić je u stotinjak minuta isporučila introvertirane kantautorske komade, ambijentalni art rock, folk, psihodeliju. Sve je to djelovalo grešno i zavodljivo, pozivalo je slušatelja da se udobno smjesti u ovim pjesmama koje su igre simbolike, emocija, zvukova.
Koncert je počeo impresivno, s pjesmom “Šuma” s albuma “Sloboda”. Romić je djelovala kao matičar koja je upravo vjenčala Briana Ena s vokalnim harmonijama Crosbyja, Stillsa i Nasha. Jedini nedostatak ovakvom početku bili su reflektori, koji su, radi boljeg ugođaja, trebali biti ugašeni, a umjesto njih bi bilo uputnije da su gorjele svijeće. Krug se zatvorio. Prije 11 godina sam čuo da heavy metal bend Oprosti obrađuje Nininu pjesmu. Sad se krug zatvorio. Nina svira progresivni, katkad i vrlo žestoki rock, iz svoje perspektive samosvjesne i emotivne žene koja se unatoč svojim unutarnjim previranjima ne da zastrašiti da kaže što misli, u najgorem slučaju kroz seriju finih aluzija. Nina se ne srami ispaliti otrovni humor kroz “Pismo”, koju je posvetila svim maminim sinovima.
“Bicikl” je izvedena u novom, robusnijem aranžmanu. Nije mi sjeo, ali Nina i njeni ljudi su uživali na sceni, a i publika je prihvatila novo ruho ove pjesme, što me čini osamljenim u svojim mislima. “Ptica” je prezentirala Ninu i bend kako postaje jedno – njihovi otkucaji srca i udisaji su postali sinhroni tonovi te su samo slijedili ritam tog zajedništva. Fred Lanz, nekadašnji svjetski prvak u sviranju količine beskorisnih nota u jedinici vremena, zauzeo je pristup “manje je više” i profilira se kao originalan i kreativan prateći muzičar, rijedak i skup začin za svaku pjesmu. Basistica Jelena je izvrsno svirala svoj instrument i još je sugestivno pjevala prateće vokale. U prateće muzičare te večeri je još spadao gost Filip na gitari.
Romić je u jednom momentu ostala sama na sceni i izvela “U mom malom mraku” samo s gitarom. Ta je pjesma pokazala što Nina radi najbolje: Romić čini refleksije (koje su često tjeskobne) da zvuče poput kakve himne olimpijskih igara koju pjeva cijeli stadion, istovremeno uživajući i proživljavajući katarzu. Obradom “Jutros mi je ruža procvjetala” Nina se prisjetila svojih folklorskih korijena, a “Sad kad je gotovo” je preklinjala nebo da pošalje Nini Jimmyja Pagea, Jacka Whitea ili Damira Lipošeka Keksa da odere kakvu srditu solažu na gitari.
“Vožnja”, “Sloboda” i “Neoni” zaključili su regularni 90-minutni dio nastupa u kojem je publika vrlo pobožno slušala sve što je Nina svirala i pjevala. U “sudačkoj nadoknadi” su pjesme “Opet” i “Kraj” stavile točku na sjajan koncert koji je prikazao veliku autoricu kako svoje pjesme na nastupu čini boljima nego što su one na nosačima zvuka. Vrijeme je za live-album.
