U Jazz Caffe Forum u Sesvetama Veliki petak je došao koji tjedan prije Uskrsa. 12.4.2019 se tamo dogodila promocija albuma “Male pesme za Draganu” koji su zajedno načinili Miloš Zubac i Tomislav Zorić alias Nevjerni Tomo. Stihove za ovaj album koji je reizdan 2018. za Art ranica iz Sarajeva pisao je uglavnom Pero Zubac, Milošev otac, dok je Miloš komponirao i u manjoj mjeri pisao stihove. Dragana je pak, Miloševa majka i Perina supruga koja je preminula od teške bolesti. Gosti koncertne večeri koja je počela u 21 sat bili su veterani hrvatske kantautorske scene Ivan Škrabe te Stipe Periša, Zorićev kolega iz trenutno mirujućeg Olovnog plesa.
“Stiglo je doba da nosimo vatru u prostranstva naših predaka”, pojasnio je u jednoj od pjesama Ivan Škrabe, jedan od najneuhvatljivijih domaćih kantautora. Slušanje koncerta Ivana Škrabe je poput promatranja divljih ptica na rubu istrebljenja. Uživaj dok možeš, jer tko zna kad ćeš ih opet vidjeti. Hoće li ikad on te pjesme ponoviti na način kako ih je sad izveo? Hoće li on te pjesme ikad ovjekovječiti? Ako da, kako će ih snimiti? Na ova pitanja nema odgovora. Škrabe svira. Pjesme lete. One su samo nakratko došle iz boljeg svijeta da bi se nakon nastupa vratile u taj drugi svijet. Pjesmama “Dodirom slobode” i “Poeziju će pisati svi” koje su inspirirane Waltom Whitmanom i Brankom Miljkovićem Škrabe se dotakao svog EP-a “Dodirom slobode”. Ovaj put se Škrabe predstavio kao klasičan trubadur zanesenjak s gitarom, iako su neke pjesme vapile da budu aranžirane u postavi 2-gitare-bas-bubanj-klavijature.
Nakon Škrabe, na scenu se penju Nevjerni Tomo i Miloš Zubac. Tada je zavladao tajac. Dobro, ne baš tajac, no nešto što bi u takvim prostorima moglo biti najbliže tajcu. Izuzetne, pročišćujuće i duboko proživljene pjesme o odlasku supruge i majke s ovog svijeta zazvučale su teško (jer tema jest teška), ali i oslobađajuće, jer ono što ostaje, a to je osjećaj obostrane ljubavi u primanju i davanju, to je jače od smrti. Zupcu i Tomi nije trebalo puno da osvoje slušatelje, i njihov je nastup bio subjektivno najkraći. Zatvorio sam oči i nakon par sekundi sve je bilo gotovo. Ostalo je obilje uvjerljivo otpjevanih i odsviranih sličica iz života koje i u tuzi pokazuju da unatoč svemu, život jest i lijep i veličanstven.
Treći dio koncerta bio je formom i sadržajem najslobodniji. Stipe Periša i Tomislav Zorić su onomad činili polovinu grupe Olovni ples, a sada se u šali zovu Polovni ples. Kako god, “Hrastovački nokturno”, “Što sam ja tebi” pa i predugi “Matošev blues” su podsjetili na iznimnu snagu ovog sastava koji je u svega par godina izbacio cca sedam-osam-koliko već albuma od kojih se ističe izuzetan “Živog sina tvoga”. I Periša i Zorić su teško držali u sebi ushićenje da opet zajedno sviraju, što je njihov nastup činilo još interesantnijim. Na par pjesama im se pridružio i Zubac pa je veselje na sceni bilo još veće. Nepotrebni jam-session na kraju tek je malo umanjio visoku ukupnu ocjenu cijele večeri koja nosi poruku kako pjevanje teških pjesama itekako može pročistiti tijelo i um.
