Sve je krenulo prošle godine prvog dana travnja. Pošalica ekipe iz LAA tima u obliku postera koji je tvrdio kako će Tram 11 nastupati u Zagrebu 11.11 i to u Domu Sportova činila se malo predobrom da bi bila istinita, no svi znamo kako je za priča završila. Prvoaprilska šala nije bila šala. Dom Sportova je zbilja jedanaestog jedanaestog ugostio Targeta i Wooa i to na događaju koji je kako se kasnije ispostavilo bio jedan od ključnih za domaću glazbenu scenu 2017.godine.
Ipak, ovo nije priča o Nenadu Šimunu i Srđanu Ćuku. Oni su svoje lovorike pobrale te mitske jesenje noći. Ovo je priča o sceni koja je na krilima tog koncerta ušla u svoju drugu mladost, priča o reperima koji su jučer ispisali svoj dugački maturalni rad. Nered i Stoka, najkontroverzniji duo ratne divizije Blackout kolektiva, sinoć je održao svoj najveći koncert i tako stavio točku na i gore spomenute priče. Zašto točka na i? Jer od jučerašnjeg spektakla ne ide dalje. Sve je rečeno (naravno u rimama).
Za Nereda i Stoku je potrebno dvoje. S jedne strane neumorni liječeni ovisnik, s druge raper koji je svoj poziv pronašao u biznisu i promociji. O Stoletovom povratku smo pisali naveliko i naširoko u nekoliko prijašnjih tekstova, pa i nije potrebno trošiti riječi na to što jučerašnji koncert znači za njegovu karijeru. Nered je pak bio enigma ovog reuniona, čovjek koji se samo kratko pojavio na Tvorničkim daskama sa Stokom prije nekoliko mjeseci na maratonskoj Stokinoj proslavi povodom 20. godišnjice njegova rada. Na kraju krajeva, nakon jučer enigmi više nema, obojica su pokazala kako su i dalje gazde hip-hopa, no čini mi se kako rastu dolazi kraj. Tko je jamio, jamio je.
Zašto pesimizam? On to zapravo niti nije. Samo imam osjećaj da su čitavoj ovoj priči uskrsnuća zagrebačkog hip-hopa svi rekli što su imali za reći. Bilo da se radi o dokazivanju kako su im glave i dalje na mjestu, ili pak nostalgičnoj lamentaciji kako je nekad bilo bolje. Jučer smo sve shvatili, a evo i kratkog osvrta kako smo došli do posljednje lekcije ovog udžbenika.
Nije baš najbolje krenulo. Bljeskovi predgrupa koje su se 45 minuta na traci mijenjale po bini nisu baš obavile svoju zadaću, no za to nisi krivi njihovi nastupi. Dapače. Dragermajster, ONI i ostala škvadra dali su 120% svojih mogućnosti svjesni o kakvoj se prilici radi, no pomalo konfuzne kratke stanke pri izmjenama sastava ostavili su dojam da se radi o audiciji a ne zagrijavanju za koncert dua čiji je zasad jedini studijski uradak „Spremni Za Rat“ digao pola kritičarske nacije na noge davne 1999. godine. Falilo je tu fluidnosti. No, što je tu je, kakvi takvi smo dočekali 21:30 i intro uz Carminu Buranu i konfete. Ovo nije bio koncert, ovo je bila proslava, a duljina nastupa, količina gostiju i sama priča između numera su nam dali do znanja da je Blackout kolektiv predugo šutio.
Kako se to odrazilo na nastup? Dvojako. S jedne strane pohvalno je da su Nered i Stoka častili ljude velikom koncertnom porcijom mesa s roštilja. Krenulo je sa starinama s tog već spomenutog kontroverznog izdanja „Spremni za Rat“, a završilo, ili barem trebalo, izvanserijskom pojavom Josipe Lisac. No, do nje ćemo tek doći. Servisnih informacija radi, valja spomenuti kako je s tehničke strane sve štimalo, svi akteri su se dobro čuli s nekoliko pozicija koje sam isprobao u dvorani. Light show skroman, ali tako i treba biti jer bitni su oni, a ne popratne kulise. Bez maski, bez šminke. Stara škola je itekako ispoštovana. Što se gostiju pak tiče, ta svima znana lica poput onog Baby Dooksa uvijek će biti rado viđena, no ništa neće nadmašiti onaj vrisak prošlogodišnjeg kaosa 11.11 u velikoj dvorani Doma Sportova.
Ružno bi bilo reći da to više nije to, ali bjelodano je kako je snaga ove čitave priče djelomično ležala i u činjenici kako su nam do kraja prošle godine svi ti likovi jednostavno previše falili. S druge pak strane novi odrepani materijali bi možda 2001. godine izgarali na top ljestvicama emisija poput Hit Depo, no Hit Depo više ne postoji. Teško da će u ovim novim, kudikamo drugačijim vremenima njihove nove numere dobiti prostora kao prije. Uostalom, neka vrijeme odradi svoje, ne želim prizivati negativne prognoze jer to je najmanje što momci zaslužuju. Ipak, da se vratim na njihove goste. Ovaj koncert će ostati u posebnom pamćenju jer je jedini uspio izvući veliku Josipu Lisac na pozornicu Doma Sportova, i jedini je dao priliku Marinu Ivanoviću Stoki da sa suzama u očima otpjeva najljepšu baladu njegovoj najvećoj životnoj ljubavi – Zagrebu.
Što na kraju svega uopće i zaključiti? Puno konkluzija se provuklo kroz sami tekst. Može li priča ići dalje? Možda. No možda i ne bi trebala. Kakva god sudbina zadesila uskrsli Blackout kolektiv, jedno je sigurno: zna se tko drži ključeve ovog grada.
