Neno Belan & Fiumens
Neno Belan je poznato lice u Zagrebu, održao je, između ostalog, više tradicionalnih valentinovskih koncerata i nastupio u raznim koncertnim dvoranama, ali su za njega dosad bili rezervirani zatvoreni prostori, ponajviše u zimskom periodu. Sinoćnji je nastup bio osobit prije svega zbog činjenice da se Belan sa svojim Fiumensima prvi put predstavio Zagrebu na otvorenoj pozornici. Šalata se još jednom pokazala kao iznimno pogodan prostor kojim su se tri sata orile melodije Jadrana, a mnogobrojna publika ljuljala se ‘u beatu’ potvrđujući svoju naklonost ovom velikom čovjeku.
Belan je na pozornicu izašao u kapetanskom odijelu spreman da prebrodi i olujno nevrijeme koje je neizvjesno prijetilo. Srećom, vrijeme je poslužilo, razdragana publika ispunila je tribine i parter, a Neno je kormilario rijekom snova, vrtlogom želja, oceanima ljubavi (ovdje-ubaci-svoj-najdraži-stih) kako samo on može.
Prvim su dijelom dominirale stare stvari Đavola prizivajući i stari splitski rock pjesmama “Bubnjevi” i “Beat na moru”, a nakon njih reprezentativni zvuk splitskog trubadura u pjesmama “Ludo zaljubljen” i “Ulicama grada”. Prepuštajući se sinesteziji rekla bih da je Belan zvukom oslikao duh davno minulog Splita, nekog lagodnijeg i lakšeg vremena u kojemu su ljudi znali istinski uživati. To je otprilike slika zaljubljenih parova na vespi, ispijanja Pipija na plaži, rejbanki i ogromnih trajnih frizura.
Moguće da ste dosad zaključili da je ovaj izvještaj toliko sladunjav da bi mogao izazvati dijabetes. Nećemo se zavaravati, on doista je takav. Ali ga drukčije nisam mogla napisati i mislim da moje mišljenje dijeli svaka osoba koja se našla u publici i dopustila se zavesti opojnim melodijama koje najavljuju dugo toplo ljeto.
Nenu Belana bih nazvala sinonimom za ljubav, i ne samo zbog repertoara pjesama. Premda je teško izbjeći upadanje u klišeje u opusu kojim dominiraju ljubavne pjesme, Belan svoju priču predstavlja iskreno i nježno, s onim zavodljivim šarmom dalmatinskog čovika.
Koncert je trajao tri i pol sata, što se može činiti dugo onima koji nisu upoznati s količinom energije koju Belan i Fiumensi donose na stejdž, a koja se ne može istrošiti u puno kraćem roku. Radi se o nekoj mediteranskoj vitalnosti i prisnom odnosu s publikom zbog koje sam sigurna da bi, da je mogao, Belan pjevao do ranih jutarnjih sati. Pritom mu nije bitno svira li na velikoj pozornici dupkom pune Šalate ili na lokalnoj fešti u malom dalmatinskom gradiću – on će dati sve od sebe dok mu god publika uzvraća osmjesima.
Pratio ga je energičan bend predvođen Fiumensima, Belanovom desnom rukom posljednjih 20 godina: Olja Dešić na basu, Vedran Križan na klavijaturama odnedavno poznatim kao ‘huljofon’ i bubnjar Leo Rumora koji je pokazao iznimne vokalne sposobnosti na “Zar više nema nas” kojih se ni Massimo ne bi posramio. Na udaraljkama je bio Ante Prgin Surka, beatboxer i živa ritam mašina, unoseći dašak reggaea u melodični rock, dok je zavidna limena sekcija upotpunila grandioznost zvuka pogađajući ‘u sridu’. Valja spomenuti i vokalni sastav Akvarel iz Osijeka koji je uskočio na klapske dionice i prateće vokale. Mali orkestar uključuje glazbenike iz različitih krajeva koje veže ista ljubav ili, nazovimo to tako, melos, a Belan dokazuje da istinski velikani ne dozvoljavaju egu da prevlada već su dobro svjesni tko stoji iza njih. Zato se ovaj skromni frontmen često izmiče svjetlu pozornice i u fokus dovodi članove benda ili gostujuće izvođače.
Intermezzo između dijelova koncerta bio je kratki nastup benda Opća opasnost, a u par navrata je pozornicom zavladao muk dok se Belan uštimavao, što bi otprilike bili slabiji dijelovi nastupa.
“Ponoćna zvona” ostavljena su za sam kraj kada je kao gost iznenađenja na pozornicu izašao Gibonni, drugi sinonim za ljubav i san svake djevojke u jednom periodu života. Gibo je maestralno priveo koncert samom kraju kada je Neno odlučio po posljednji put rasplesati publiku funk beatom jedinog istinskog boga, Dina Dvornika i pjesmom “Ella e”, a koncert je završio sa “Stojim na kantunu”, pjesmom koja sada već zauzima mitsko mjesto u domaćoj pjesmarici.
Za kraj, iako smo daleko od mora i Dalmacije, sinoć se mogla namirisati sol u zraku i barem na trenutak osjetiti dječja bezbrižnost i ljubav u najčišćem obliku. Neno Belan to uistinu jest.
