11. INmusic festival: PJ Harvey, The Kooks, Wilco, Yeasayer, Pat Thomas & The Kwashibu Area Band, Barns Courtney, Shearwater…
Nakon mlakog uvoda u najznačajniji glazbenog festivala u Hrvata te bacanja mačića Bugga i kompanije u vodu, došli smo do centralnog i samim čudima ispunjenog dana na INmusicu.
Tijekom jučerašnje večeri poklopilo se sve – od neponovljivog, stadionski epskog, a opet nevjerojatno emotivnog koncerta Florence & The Machine pa sve do čuda u Bordeauxu koje su nam priredili naši Vatreni. 
Pozitivna energija prštala je toplim ljetnim zrakom na Jarunu jačinom koja je mogla komotno srušiti Teslin toranj postavljen na potezu između World i Hidden stagea. 
No, pritisnimo na trenutak rewind gumb i krenimo od početka, gdje se nalazi odličan i žestok bend Prismojeni Profesorji Bluesa. Naši dragi susjedi doveli su atmosferu u šatoru pod kojim se nalazi Hidden stage do usijanja i to uz rasturanje usne harmonike, fenomenalne gitarističke solaže u stilu Hendrixa i bubnjara/frontmena koji zvuči kao fetivi Teksašanin. Ta dobitna kombinacija osvojila je publiku koja se kupala u znoju i poskakivala baš kao na pravom južnjačkom tulumu.
Nastup koji je završio nešto prije 20 sati pratio je Orkesta Mendoza, koji se pojavio na World stageu i od prvih taktova rasplesao mnoge prisutne, na čijim se licima mogao vidjeti iskren i širok osmijeh. Kako i ne bi, kad je zvuk koji nam Sergio Mendoza (inače član Calexica) i njegova škvadra nude opojna mješavina mamba, old school americane, tex-mexa pa sve do polke. Bilo je tu svega – od vokalnih bravura Salvadora Durana, spretnih promjena ritma pa sve do animacije publike na originalan način, kao što je odrađivanje trubačke dionice iz publike popraćeno mahnitim trčanjem oko oduševljenih posjetitelja nakon izvedbe iste.
Uslijedio je jedini ‘downe’ drugog dana, a to je otkazivanje nastupa Skunk Anansie zbog zdravstvenih problema. Ipak, vjerujem da su se dečki iz Kawasaki 3P-a odlično snašli u popunjavanju rupe na main stageu… to mogu samo vjerovati na riječ jer, kao što znate, u 21 sat, kad su oni počeli s nastupom, na teren su istrčali i naši nogometni reprezentativci te odigrali instant klasik sa Španjolskom. Organizator je pratiteljima Eura omogućio praćenje tekme na velikom platnu postavljenom na Hidden stageu, a eksploziju oduševljenja nastalu nakon pogodaka Kalinića i Perišića teško je staviti u bilo koji kontekst. Jednostavno ste morali biti tamo i doživjeti tu euforiju od koje bi čak i najvećim mrziteljima nogometa proradio adrenalin.
Čudesna pobjeda protiv Španjolaca bila je pravi uvod u drugo čudo, crvenokoso čudo iz Engleske. Njeno ime je Florence Welch, a nastup koji nam je priredila zajedno s izvrsnim deseteročlanim bendom uvjerljivo je najbolje što je INmusic ponudio u svojoj relativno kratkoj povijesti.
Količina emocija i strasti uloženih u ovaj nastup na koji smo čekali punih godinu dana preplavila je publiku koja je skakala, oduševljeno mahala i grlila karizmatičnu pjevačicu kad se spustila do prvih redova. Bio je to uvjerljivo najčarobniji koncert masovne posjećenosti koji sam dosad gledao – čak ni neuništivi The Boss Bruce Springsteen u Beču ili U2 manija na Maksimiru nisu me u takvoj potpunosti zaokupili.
Počelo je očekivano, s “What the Water Gave Me”, gdje je Welch već dobrano grmjela osebujnim vokalom, no tu se stvari još nisu do kraja rasplamsale. Pravi vrhunac stigao je sa “Shake It Out“, također hitom s drugog albuma benda, gdje su Florence i njena mašina bili u savršenoj simbiozi. Prateći vokali bili su ovdje, ali i tijekom svih 90 minuta besprijekorni, a 29-godišnja Britanka djelovala je poput nekog mitskog bića u kojem se sjedinjuju boginja, nježna šumska vila i neustrašiva ratnica. Pretrčavajući pozornicu i pritom radeći piruete popraćene modernim plesom, Flo je konstantno držala atmosferu na najvišoj razini, a pritom je na neku, meni nepojmljivu foru uspijevala zadržavati kristalno čist glas.
Iz set-liste koja se sastojala od nekih petnaestak pjesama kvalitetom izvedbe izdvojila se i obrada pjesme “Sweet Nothing“, a vrhunac u svakom smislu predstavila je furiozna “Spectrum” te “You’ve Got the Love“, komercijalno najveća uspješnica benda. Još je i bolja bila “Dog Days Are Over“, tijekom koje je izvrsni bubnjar dodatno podcrtao izuzetnu ritmičku snagu ove pjesme.
Razdragana i puna iskrenih poruka o ljubavi, Florence se na bis vratila s novim albumom, odnosno singlom “What Kind of Man“, koja je puno bolje i bogatije zvučala u koncertnom aranžmanu nego na studijskoj verziji.
Bajkovitu noć zaokružila je “Drumming Song”. Taj ‘exceptional, mighty‘ sound koji se spominje u stihovima uistinu je bio moćan i poseban, uz sjajno ubacivanje nekoliko snažnih udaraca o klavirske tipke pri samom kraju pjesme. Katarza, jasne i neopisivo snažno odaslane poruke o miru, ljubavi i toleranciji, glazba koja dira srca i puni dušu… sve to mogli ste jučer doživjeti na koncertu Florence & The Machine.
Draga PJ, očekujemo od tebe jako puno i po mnogima si najvažnije ime ovogodišnjeg INmusica, no Florence je postavila letvicu u nebeske visine. Nadamo se da ćeš se danas barem približiti onome što nam je sinoć priredila.
