U prvim sekundama koncerta roboti s limenim puhačim instrumentima ušetali su na pozornicu dok je ogromno platno u pozadini zrcalilo sve što se u tom trenutku zbivalo iz različitih kutova koncertne dvorane – odmah je bilo jasno da će ovaj koncert Musea biti za pamćenje.
Muse je 2019. započeo svjetsku turneju ”Simulation Theory” u kojoj je preskočio Hrvatsku: na sreću, 29.5. je datum kojeg su sačuvali za Zagreb i nedaleki Graz, tako da su najzagriženiji fanovi kupili ulaznicu prije nego što se koncert rasprodao i jučer se uputili na izletić do Graza. Koncert se održao u velikoj gradskoj dvorani, Stadthalle Graz, jednoj od najmodernijih višenamjenskih europskih dvorana uopće: jednom kad sam se uspjela ugurati unutra, bilo je jasno da me čeka akustična poslastica.
Kako Muse pripada planetarno poznatim izvođačima, očekivala sam jedan zanimljiv, bogat koncertni program, no kako nisam gledala snimke prijašnjih nastupa s tekuće turneje da bih sačuvala element iznenađenja, zaista sam došla – posve nespremna za spektakl koji je uslijedio. Bacila sam oko tek na setlistu turneje, zbrojila dva i dva, i zaključila kako će koncert ako počne u 20:30 kad je i trebao trajati otprilike dva sata, s dvadesetak pjesama ‘fore’ da nam ispostave jedan pravi rock ‘n’ roll doživljaj.
Dakle, jednom kada se moćan trio – Matt Bellamy, Chris Wolstenhome i Dominic Howard – pojavio na pozornici, započeo je koncert koji je kao vizualno-auditivni projekt postavio ljestvicu zaista visoko.
Produkcija je publiku ostavila bez daha: vizuali su stvorili sci-fi atmosferu prikladnu zvuku posljednjeg albuma, ”Simulation Theory” – sve je to skupa izgledalo kao da sudjelujemo u stvaranju jednog intrigantnog futurističkog svijeta.
Avanturu u futurističkom svijetu su i započeli pjesmama novog albuma (”Algorithm” i ”Pressure”), gdje je Bellamy samo ‘izronuo’ na vrh piste koja je činila produžetak glavnoj pozornici. Posljednji album najviše su i svirali u prvom dijelu koncerta. Novije pjesme Musea su sasvim pristojno stajale rame uz rame njihovim najvećim uspješnicama, poput ”Madness”, ”Starlight” ili ”Uprising”, koje su ipak izazvale najjaču reakciju publike.
Zamislite kako počinje ”Supermassive Black Hole” dok na pozornici odjednom počinje vladavina plesača cyborg-alien izgleda, zamislite ekipu u zaštitnim kombinezonima koji nas vode kroz galaksiju na ”Break It to Me”, zamislite ih kako se tren penju po video zidu, dok u idućem trenutku ispaljuju suhi led, zamislite sve one žestoke pjesme poput ”Psycho”, ”Propaganda”, ”Thought Contagion” ili ”Hysterie” i pomno osmišljene tematske spotove na videozidu koji odjednom postaju zrcalo stvarnosti: efekt je bio toliko hipnotičan da sam se osjećala kao da će se videozid pretvoriti u ‘supermasivnu crnu rupu’ koja će me progutati usudim li joj se zakoračiti još malo bliže.
Dva su mi najdraža trenutka koncerta: jedan se dogodio kada su impresivni vizuali pali u drugi plan, a ogoljena gospel izvedba pjesme ”Dig Down” u prvi – cijeli bend se po prvi put našao na kraju piste, spreman za intimnu ispovijed. Drugi trenutak bio je na ”Thought Contagion”, gdje su se plesači nalik na zombije izvijali pokušavajući se dočepati Bellamyja dok se vucarao od glavne pozornice do piste.
Sve što je bend radio očigledno je palilo za publiku, bilo to spuštanje u publiku u maniri svjetske rock zvijezde tijekom ”Mercy”, ili hamletovski razgovor s lubanjom u ruci tijekom ”Take A Bow”, ili, ono što zaista nisam očekivala, ogromno čudovište opaka izgleda koje se pred sam kraj koncerta nadvilo nad nama, prijeteći nam zamahivanjem oštrih kandži i pokazivanjem zubiju.
Ono što me ipak čitavo vrijeme mučilo, mada sam i sama bila opijena tim audio-vizualnim performansom, je to što je sama glazba pala u drugi plan, pa možemo li to više i nazvati primarno koncertom? Ili pak, kao što sam spomenula, performansom, predstavom? Imamo pjevače, glumce, plesače, svjetlosne efekte i čudovišta. Dok sam promatrala publiku, nisam mogla ne zamijetiti kako samo upiru prstom na robote, čudovišta, balone, konfete i ne znam što sve ne, zaista je teško sve i nabrojati, dok je bend samo pružao glazbenu pozadinu toj misterioznoj predstavi što nam se odvijala pred očima. I čini mi se da je upravo to i glavni problem – ovaj koncert se više gledao očima nego slušao ušima. Čak i tijekom onih pjesama gdje su smanjili s vizualnim i svjetlosnim efektima, gotovo pa da sam mogla opipati iščekivanje sad već navučene publike koja se samo pita: ”A koji im je sljedeći potez?”
View this post on Instagram
Same same, but different (but not really) #simulationtheory #iliveforhysteria
Ipak, ako Museov nastup ne nazivamo toliko koncertom koliko možda performansom – odradili su jedan sjajan nastup za pamćenje. Sve je imalo svoju glavu i rep i svaki vizual je pripadao pjesmi čiju tematiku pokušava približiti: osobno bih ipak više uživala da su se tim vizualima služili tek kao pomagalima – ovako su im na neki način ukrali show. Uz posljednje taktove ”Knights of Cydonia” koju su veličanstveno započeli Morriconeovom ”Man With a Harmonica” bilo je jasno da je došao kraj spektaklu. Publika se oduševljeno okrenula prema izlazima iz dvorane, pokušavajući zapamtiti svaki trenutak večeri koju će prepričavati cijeli život. Sama sam napravila isto; ali u društvu ponekih dilema i pitanja koje sam iznijela u ovom izvještaju. Što vi mislite?
– Zahvaljujemo agenciji Svikoncerti.eu na prijevozu –
