Mudhoney
Postoje bendovi koje ćete naći u svakoj rock enciklopediji, gdje će uz njihovo ime pisati pridjevi “kultni“,” “legendarni“, “utjecajni“ i slično. To su obično bendovi koji su izvršili presudan utjecaj na hrpu ostalih bendova i stvaranje nekog glazbenog pokreta, premda, za razliku od mnogo tih bendova koje su inspirirali, osobno nikad nisu doživjeli veliku popularnost (počelo je valjda s Velvet Underground uz čije ime se uvijek spominje ona legenda da ih nije puno ljudi vidjelo, ali svi koji jesu kasnije su osnovali vlastite bendove).
Jedan od tih bendova je Mudhoney, koje se obično smatra (uz Melvinse koji dijele sličnu sudbinu) pionirima grungea. Mudhoney su bili jedan od prvih bendova iz Seattlea koji su dobili globalnu pozornost te su upravo oni zaslužni za početni uspjeh kultne lokalne etikete Sub Pop. I dok su njihovi kolege i susjedi iz Pearl Jama (u kojem je završila druga polovica Green Rivera, benda-preteče Mudhoneyja), Nirvane, Alice In Chains i Soundgardena došli do milijunskih naklada i nastupa pred desecima tisuća ljudi, Mudhoney nikad nisu prerasli prostore veličine tipičnog rock kluba. Prostora kakav je recimo zagrebačka Močvara, u kojoj su nastupili u subotu.
Bila je to vrlo sadržajna večer u Močvari, s dvije predgrupe i glavnim nastupom (nadobudniji promotori bi to možda nazvali i festivalom). Prvo su nastupile domaće snage Dno, čiji je unisoni atak klasične garažne formacije gitara-bas-bubanj bio vrlo energičan i iskren te koji su poslužili kao izvrsno zagrijavanje na početku duge večeri. Pored vlastitih stvari u set su ugurali i jednu obradu, pjesmu “Zemlja svetlosti“ kultnih beogradski psych/hard-rokera iz sedamdesetih Pop mašina (koju je svojedobno obradila i jednako kultna Disciplina kičme).
Nakon njih bio je red na češke Please The Trees. U najavi koncerta je pisalo da je riječ o još jednom “indie rock bendu koji svira pod utjecajem Arcade Firea“, no srećom se pokazalo da su puno zanimljiviji od toga. Please The Trees su također trio, no malo neobičnije formacije, u kojoj jedan član (dečko savršeno pogođenog geekovskog izgleda: okrugle naočale, zavrnute nogavice na hlačama visokog struka i kovrčavi nered na glavi) svira nekakvo malo čudo koje proizvodi svu silu zvukova. Termin “indie rock” danas služi da bi se opisala svaka malo neobičnija forma rocka. Meni je ipak draži više ne toliko moderan naziv prog-rock (jer ovako ispada da su Please The Trees slični Killersima koji su također tzv. “indie rock“, što definitivno nisu). Glazbi Please the Trees odlično pristaje pridjev “progresivna“, a najbolje zvuči kad odluta u hipnotički psihodelični groove.
Mudhoney su na binu izašli bez puno prenemaganja, jednostavno su mahnuli, zgrabili instrumente i odmah udarili, prvo s “Into The Drink“ s „Every Good Boy Deserves Fudge“, koju je slijedila “I Like It Small“ s pretprošlog “Vanishing Point“, zatim svježe ispljunuta “Hey Neanderfuck“, pa “You Got It“ s njihovog prvog LP-a, itd. Već uvodni raspored pjesama je pokazao da će Mudhoney na nastupu nastojati napraviti presjek cijele karijere. Glavna ironija u vezi benda kao što je Mudhoney jest što će oni za širu publiku zauvijek ostati kultni bend koji svira “Touch Me I’m Sick“, premda je to bend koji je ostvario dugovječnu karijeru (upravo ove godine slave 30 diskografskih godina koje su počele sa spomenutim singlom) u kojoj nema slabog koraka. Tri njihova posljednja albuma, “Lucky Ones“ iz 2008., “Vanishing Point“ iz 2013., te upravo izašli “Digital Garbage“ su redom jako dobri i svježi, a u pripadajućim turnejama nakon svakog od njih su došli u naše krajeve i predstavili se u odličnoj formi.
Na “Digital Garbage“ Mudhoney su se prvi put okušali kao angažirani, protestni bend (ako ne računate njihov karakteristični sarkazam iz prethodnog opusa kao protest). Novi singl “Kill Yourself Live“ ide ovako: “Go on give it a try / Kill yourself live / You’ll never be more famous / You’ll never be more popular“. “Do It For Likes“ poručuju Mudhoney. Bilo bi urnebesno, da nije tako zastrašujuće istinito. To što su nakon te pjesme zasvirali “Touch Me I’m Sick“, na što je dio publike izvadio mobitele i počeo snimati video, doživio sam kao još jedno tipično mudhoneyjevsko poigravanje s ironijom.
U drugoj novoj stvari “Paranoid Core“ se spominju “Vaccines, chemtrails, false flag plots” i “dykes waiting to steal your wife“. Zvuči poznato? Poanta “I feed on your fear“ također pogađa u sridu. Mudhoney su danas relevanti kao što su uvijek i bili.
Što se svirke tiče, Mudhoney ostaju nastavljači američkog garažnog zvuka kojeg su započeli njihovi omiljeni The Stooges, Blue Cheer i The Sonics, no s godinama mi zvuče sve bolje i uvjerljivije. Mark Arm nikad neće biti vrhunski vokal, no baraža riffova koje Mudhoney ima u svom arsenalu je pomalo podcijenjena. Na bisu su ubacili u brzinu više i nastup pretvorili u punk-rock feštu.
Mudhoney ostaju isti. Uvijek dobri i svježi, uvijek duhoviti, s nogama čvrsto na zemlji i glavom na ramenima.
