Jedna od dražih ‘onih malih životnih radost’» mi je stavit u player Yammatov “Plan B“, te lagano utonit u san… “daaaaaaaj miiiii znak, u booooojaaaaaaamaa…”. Jedna od većih životnih ‘tlaka’ ove moje starije adolescencije mi je otić na Yammatov koncert. Onda se sigurno pitate, zašto uopce idem tamo? Zato jer su mi opet nekako dragi. I zato jer u gradu Splitu i nema previše koliko-toliko kvalitetnih koncerata, a njih ipak smatram koliko-toliko kvalitetnim bendom.
I zato jer se svaki put nadam da ce mi ‘baš ovaj put’ bit bolje, i najbolje. A priliku za ‘boljim’ rijetko propuštam. Pa makar ta prilika i propala. Ovaj ponedjeljak, 31.10. u splitskom music clubu O’Hara nastupio je (gle li slučajnosti) upravo Yammat. Koncert je počeo oko ponoć, a klub je po običaju bio prepun. Prilično šarolika publika, pretežno sastavljena od mlađih radnika te starijih školaraca koji su pod izlikom Helloweena te sutrašnjeg praznika izašli van u potragu za dobrim provodom.
Prva pjesma “Putujem” otvorila je malu retrospektivu Yammatovog dosadašnjeg rada. Kažem ‘mala’ zato jer je koncert trajao sat, i nešto. A kažem ‘retrospektiva’ zato jer se ne bi mogla točno zaklet koje su sve pjesme bile, ali nema tu puno mjesta improvizaciji, ono šta valja to je i odsvirano – meni je draga ona neka na engleskom i “Tvoje lice se promjenilo“. Bis je bio kratak, ponovljena “Putujem”, i gotovo. DJ kluba je ‘odvrnia’ svoje, a pubika nastavila zabavu u nekom sasvim drugačijem ritmu.
I da se osvrnem na moj uvod u ovaj izvještaj. ‘Tlaka’ je bila podnošljiva. I bilo mi je ‘bolje’ nego zadnji put na njihovom koncertu. I unatoč (vjerojatno) tehničkim poteškočama, zbog kojih je uletila pauza od par minuta usred svirke, bend dobro zvuči. A promjena vokala (umjesto Ivane, sad je Maja) ugodan je pomak nabolje. Ne mislim pritom ništa loše o bivšoj pjevačici, al ova nova zbilja jeb*** pjeva! Šteta što pjesme nisu mjerodavnije za pokazat sve njene mogućnosti.
No i dalje je ostao isti razlog zbog kojeg doživljavam Yammat kao ne-koncerni bend. Ok, nema tu znoja, vrištanja, skakanja il ikakvog drugog iskazivanja euforije. To ni ne određuje neki koncert kao dobar koncert. Ali nema tu nikakvih emocija, komunikacije i interakcije s publikom. Nastranu to šta mene Yammat asocira na put u snove, pa su na mene djelovali sedativno.
Al na kraju sam baš obratila pozornost na sve oko sebe. Uopće se nije dalo skužiti jel bend zadovoljan odsviranim, i jel publika zadovoljna odslušanim. Sve je bilo kao po kratkoj, predvidljivoj, na nekim mjestima izlizanoj, al opet relativno kvalitetnoj… špagi!
