”Я не умею танцевать” ilitiga ”ja ne znam plesati” stih je pjesme „Tancevat“ koji se u petak pokazao kao najveća laž – u jednom trenutku Yegor Shkutko me svojim kretanjem na pozornici neodoljivo podsjetio na ikonski ples jedinstvenog Iana Curtisa; ne samim pokretima koji su ipak neponovljivi, koliko otpuštanjem svih kočnica koje je izbrisalo i onaj posljednji trag samosvijesti a umjesto toga prigrlilo neki neobično ritmičan nihilistički svijet.
Sudeći po poprilično glatkom rasprodancu koncerta relativno friškog sastava Molchat Doma, groznica za (bjelo)ruskim bendovima pere nas jače no ikad, bez ikakvog traga popuštanju. Sjetimo li se samo nekih primjera popuarnih sastava kao što su Motorama, Human Tetris, Super Besse pa sve do sinoćnjih zvijezda KSETa, jasno je da trend za (bjelo)ruskim post punk/synth bendovima ne jenjava, pogotovo ne u Hrvatskoj – ipak su pjesme kroz koje se toliko često prožimaju tmurne misli o nasilnoj prošlosti, nesigurnoj budućnosti i tenzijama ispunjenom sadašnjem društvu nešto što je Lijepoj našoj itekako blisko. Stoga to što su Molchat Doma sinoć na pozornici zaista i izgledali kao da su doma baš i ne čudi, štoviše, razgrabljene ulaznice za koncert(e) hladnih ruskih bendova samo su još jedan rezultat općeg zasićenja površnih klapskih i klupskih pjesama, a manjka pjesama koje prenose ono što je nerijetko hrvatska stvarnost, a to je jedno anksiozno, nemirno raspoloženje kojemu se posljednjim atomima snage opiremo. Prijatelji iz Bjelorusije su se dokazali kao pravi maheri u prenošenju bliskog nam osjećaja u pjesme.
Prije prepuštanja bjeloruskoj groznici, valjalo je odslušati i dvije predgrupe: ManMachine i Zarkoff. ManMachine ilitiga Goran Uroich uz Roland XP50 sam nažalost uspjela uhvatit tek na dvije posljednje stvari, ali i to malo je bilo sasvim dovoljno da me impresionira; u budućnosti ću obratiti više pažnje na ovaj projekt. Ljubomorna sam na publiku koja je nakon punog seta vidno zadovoljna ispratila Uroicha sa pozornice, ali bit će drugih prilika za čistu uživanciju u nostalgijom prožetom vokalu neobičnog synthpop projekta.
Publika je već nakon prve predgrupe bila zagrijana za koncert večeri, ali još nije bilo vrijeme za to: nakon ManMachinea nastupio je Zarkoff. Bez puno govorancije, Saša Rajković otpočeo je svoju elektronsku priču koja mi je na prvu loptu sjela, na drugu nije, na treću nisam znala gdje sam, no budući da je riječ o življoj, elektronskoj glazbi pomalo neskladnoj sa hladnim bjeloruskim zvukom kojeg smo čekali, čula sam nekoliko komentara od strane publike kako bi nastupu puno bolje sjela uloga aftera. I slažem se. Kako bilo da bilo, nekoliko pjesama prenijelo je Depeche Mode vibru na hrvatski način, zbog čega sam naćulila uši i zadovoljno klimnula glavom, okončavši tako borbu same sa sobom u formiranju dojma o Zarkoffu.
Pred odlazak na koncert, igrala sam se s idejom kako bih mogla za naslov izvještaja staviti nekakav blesavi pun u stilu „kako mučat’ na Molchat jer ne znamo ruski“, ali evo, uspjela sam se suzdržati, ponajviše jer bi čitatelja taj mlaki pokušaj humora možebitno naveo na pomisao da je sinoć kuća KSET bila tiha, što bi bilo sasvim pogrešno. Klaustrofobija 21. stoljeća nikad nije zvučala plesnije i u tome se krije pravo majstorstvo dečkiju iz Molchat Doma: vješto kombiniranje živih melodija sa mračnim tekstovima, baš kao što su to nekad radili Smithsi. Rezultat je taj da čine sivilo – zabavnim. Pjesme „Tancevat“, „Sudno“, „Tehnologija“ izvukle su jednu duboku ukorijenjenu frustraciju životom kojoj su postale soundtrackom. Spojivši sve to, dakle synth soundtrack našeg života, plesnu klaustrofobiju, zabavno sivilo i nesputano plesanje Shkutka, mogu mirne duše reći da su Molchat Doma bjeloruski Joy Division naše generacije.
