U subotu, 16. veljače, The Mission su u sklopu svoje oproštajne turneje pozdravili Zagreb po posljednji put, ali tako žestoko da ih nikada nećemo zaboraviti. Nakon koncerta jedino što nam je moglo biti u glavama, osim zaraznih riffova “Tower Of Strengtha” kojom su fenomenalno završili dobrih sat i pol čiste rock svirke, bilo je pitanje: ‘A zašto odlaze?’ Jer koncert je bio jednom rječju fe-no-me-na-lan!
Zaista, odsvirano je sve zbog čega smo ih uopće počeli slušati, nastavili i ono čega se rado sjećamo. Ono što je ovaj koncert učinilo savršenim, i što se općenito rijetko može doživjeti je činjenica da je svaka pjesma, a naročito one laganije, odsvirana puno žešće, jače i energičnije nego original. Usudila bih se reći da su neke i zvučale bolje. Bio je ovo najbolji mogući bye-bye…
Zanimljivo je da koncerta skoro nije ni bilo. Naime, dok smo se mi smrzavali vani, čekajući da se vrata Boogalooa otvore te da uđemo unutra, popijemo štogod i ugodno se smjestimo očekujući početak koncerta, zapravo se satima odigravala prava drama. 
Naime, naši ‘beeeeep’ carinici, kojima, naravno, muzika ili bilo koja vrsta kulture općenito ne predstavljaju ništa u životu, maltretirali su The Missione i njihovu predgrupu Dead Guitars, da nemaju svu potrebnu papirologiju za opremu, te ih – pazite sad ovo – optuživali da žele u Zagrebu prodati svoju opremu, a ne svirati… Još jedno bacanje ljage na Lijepu našu u očima stranaca, naročito muzičara, pa kako se onda uopće pitati zašto nitko ne želi doći kod nas, kada se ovakve nebuloze događaju. 
Uz pomoć članova Phantasmagorie, budući da oba dva benda ni na koju foru nisu mogla ući u Hrvatsku, i uz pomoć jednog kombija, The Mission i njihove nimalo mrtve gitare su ušle u Hrvatsku, dok se ostatak opreme morao iznajmiti. A tonska proba je kasnila četiri sata…
Sada je cijeli teret predgrupe bio na skupini Phantasmagoria, jer iako je super biti predgrupa nekom poput The Mission, mislim da je to (općenito za predgrupe) istodobno i nešto najgore, jer svi jedva čekaju headlinere. I nakon dugo godina, Phantasmagoria je ostala dosljedna sama sebi, nije se puno toga promijenilo, dim, mrak, ritam-mašina… 
Svirali su svoje stvari, neke obrade, pa čak i “Ne” od EKV-a. Jedino što je bilo novo je Tomijeva kratka narančasto-crvena kosa. Možda je vrijeme i za neke druge promjene? Dečki, nemojte mi zamjeriti…
A onda, oko 22:30 misija počinje. Cijeli koncert bio je poput jedne dugačke rock’n’roll stvari. Karizma Waynea Husseya dominirala je atmosferom u ugodno popunjenom Boogaloou. Bio je dobro raspoložen, s njemu svojstvenom dozom arogancije, i nakon gotovo svake pjesme pozdravljao je publiku i zahvaljivao se. U jednom trenutku čak je pitao i što bismo htjeli da nam odsviraju.
Ono po čemu je Wayneov vokal poznat i prepoznatljiv upravo je melodioznost i često gotovo šapat, no ovdje nam je dokazao da može dobro i derati se, u najljepšem mogućem smislu riječi.
Njihov posljednji album, “God Is a Bullet” uopće me se nije dojmio i zaista se pitam, budući da sam se sada uvjerila da u njima i te kako ima još snage i da uživaju u potpunosti zajedno stvarajući prodornu osjećajnu muziku ovako na stageu, kako to da njime nisu krenuli u tome smjeru… Šteta… Baš šteta…
Četvorica ljudi na stageu – savršena i sasvim dostatna kombinacija za potpunu harmoniju memorabilnog zvuka. Pouka mnogima.
The Mission su dolazili na čak tri bisa. Na drugom su bisu odsvirali i “1969“, od The Stoogesa. Tijekom koncerta nizali su pjesme jednu bolju od druge (“Blood Brother“, “Severina“, “Evangeline“, “Butterfly on a Wheel“, “Beyond the Pale“, “Wasteland“, “Deliverance“,…), a mi smo nezasitno upijali svaku riječ i svaki akord.
A tada je uslijedio trenutak (bolne) istine, kraj koncerta i ono sa čime su se morali oprostiti od nas, majka svih stvari – “Tower of Strength“. Na početku ritam-mašina, nakon koje su se postupno uključivali član po član, Wayne, Ritchie Vernon na basu, Mark Gemini-Thwaite na lead-gitari i Steve Spring, bubnjar.
Ne znam kako se oni moraju osjećati znajući da se time opraštaju od nas, da li im je žao, ili imaju osjećaj olakšanja, možda nešto novo u planu, ali znam da nama zasigurno nije bilo svejedno, emocije su bile presnažne. Osim nezaboravnog doživljaja ovog koncerta, za sobom su zaista ostavili neizbrisiv trag u muzici te s ovom turnejom otišli u legendu, ali nikako u zaborav…
foto: Davor Veljača
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
