Miki Solus je lijek protiv stresa

    1015

    FonoKinoteka: Miki Solus

    30Kn
    Datum i vrijeme: Petak, 23.2.2018. @ 21:00
    Mjesto održavanja: Kino Kinoteka Zagreb , Kordunska 1

    Filozof, penzioner, dijete, a ponajviše idealist na svom ‘kratkom’, ali vrlo uvjerljivom putu već sad skuplja ozbiljnija priznanja za svoj rad, a nedavno je to bila i nominacija za Porin za njegov aktualan studijski album “Muzika o nogometu, jazzu i palačinkama”.

    Da Miki izgleda kao lik koji brije na nogomet, ne bi čovjek baš rekao, ali da je čovjek koji brije na palačinke i uživa u kompleksnijim formama jazza moglo se sinoć čuti u Kinoteci u polupraznoj dvorani; ili polupunoj, kako gledaš zavisno o vlastitom stanju duše.

    foto: Sanja Prnjak

    Taj poveći prostor većini je došao kao naručen. Bez zadimljenih kaputa, slabih mikrofona, stiskavaca i neuspješnog dozivanja konobara, jednoj picajzli kao što sam ja izbor prostora bio je potpuni pogodak, a i dao je kantautoru priliku da se ogoljen baci na daske što život znače. Scena je bila simpatično postavljena, sa synthom u sredini, okružena s dvije velike aristokratske stolice u koje su nešto kasnije zasjeli i uvaženi kolege, a moglo se primijetiti i mnoštvo grmova koji su imali čisto aranžersku svrhu ili nešto možda puno kompleksnije, ali to mi nije poznato. Takav je Miki, nekad stvarno ne znaš je li sve zejbancija ili ima dubinu. Taman je bilo 21:15, dakle nije se puno kasnilo od obećanih 21h, a sa prvim gašenjem svjetla Miki je u crnom sakou, neopterećen i staložen, ušetao na binu i zasjeo za syntić.

    Muziku podržava

    Kako i priliči jednom mučkom provokatoru, koncert je otvorio s, reklo bi se, ‘pogrebnom’ numerom (ili je barem tako zvučalo njegovo surovo i mračno izražavanje). Dakako, nije tu bila poanta njegovog sviračko-tehničkog umijeća, o tome se ne da niti puno raspravljati, nego borba protiv pravila, nepriznavanje bilo kakvog autoriteta, pa ni onog u glazbi, da bi vrlo brzo taj ponavljajući bas u lijevoj ruci prerastao u slatke male ‘ptičje’ dijelove u kojima je, osim pozdravne poruke, Miki svima uspješno ogolio svoj karakter (barem onima koji su čitali između redova).

    Nakon takvog uvoda, na red je došla i izvedba prve pjesme na listi – “Majstor”. Što se točno događalo u synthu, Bog će ga znat’. Imalo je koliko-toliko melodiju, pametnom dosta. Ono što smo zapravo i došli slušati jest priča koju je pjesma pisala. Neću ulaziti u prevelike detalje da započinje kako je Miki iznajmio stan od stanodavca koji je, između ostalog, iznajmio i ‘pokvaren frižider i luster’, ili to koji susjed ganz pali. Jednostavno, ne stane mi toliko teksta. Pjesma je postigla što je htjela – smijeh publike.

    Miki je svestran čovjek pa je tako izveo i pjesmu koju je napisao za film “Zagrebački ekvinocij” kojom je dočarao zagrebački noćni život, da bi vrlo brzo prešao na adult-friendly pjesmuljak “Sanjkanje u Varaždinu” nastalu za potrebe dječje predstave “Vilenjakov prvi Božić” u HNK u Varaždinu. Nakon “Pizdarije na meji” i problematike slovensko-hrvatske granice, Miki se ostavio tih kazališnih komada i krenuo s pjesmama koje su upoznale publiku s Mikijem osobno – kao, recimo, s njegovom željom za formiranjem vlastitog OPG-a i sadnjom krastavaca, ali i onu o malom psu Ediju kojeg izvodi na pišanje.

    foto: Sanja Prnjak

    Koncert je doživio svoj zaokret i na pozornicu su se popeli kolege Marko Lucijan Hrašćanec na saksofonu, iliti sve poznatiji kao Gentleman, te Frane Viskovic na basu. Na red su napokon stigle pjesme hitovi koje su i stvorile Mikija Solusa; “Za dom spremni nismo” iliti pismo predsjednici, zatim “Pun kufer”, pa “Bijela čokolada”, “Život je palačinka” i “Hipster” čije su tekstove u tami kina djeca oduševljeno recitirala.

    Poneka dobačena anegdota ili jazz improviziranje dokazali su koliko je cijeli koncert ozbiljno neozbiljan, a bila je tu i jedna o Melaniji Trump koja ima moć spasiti svijet ukoliko izabere novoga muža, a koja je nakon završetka koncerta ponovljena kao bis. Definitivna uspješnica večeri – i po vrckavoj glazbi i po humorističnom tekstu. Tako nas je Miki sa kolegama uveseljavao sat vremena, da bi zahvalno i sa širokim osmijehom napustio prostor, a dvorana se polako ispraznila.

    S pozitivom kojom nas je ispratio, Miki je u svojoj neobaveznosti prema onome što radi ostavio i koje pitanje u glavi. Navikli smo slušati glazbu koja je glazbeno nadmoćna, a tekstovno je kako-tako, ako ti se posreći. Miki je uspio izvrnuti takvu šablonu i pronašao platformu na kojoj može pisati bez da to zapravo i radi. On je pisac koji to zapravo i nije, on je muzičar koji to zapravo i nije, on je sve, iako to uopće nije. I to je ono što opravdava priznanja mladom filozofu. Iako ga za takva vjerojatno ‘zaboli desno uvo’.

    34 Shares
    Muziku podržava