Moja želja s kraja devedesetih godina je konačno ispunjena, štoviše ispunjena mi je dva puta u proteklih deset dana. Cijela ta priča oko ponovnog okupljanja Majki isprva mi je dosta ‘smrdjela’. Poznavajući Bareta i njegov buntovnički temperament bio sam siguran da se neće upuštati u neke ‘završene projekte’.
Ali nakon poprilično lošeg posljednjeg solo albuma i raspuštanja Plaćenika, to se činio kao logičan korak i ponovno zagrijavanje te ‘fantastične rock ‘n’ roll vatre‘ je krenulo.
Prisustvujući na prvom povratničkom koncertu osjetio sam onu pravu rockersku vibru koju mi do tog koncerta nije mogao priuštiti niti jedan hrvatski bend rock miljea. To je to, rekao sam sebi ne sluteći tada da ću za samo devet dana biti na istom mjestu u relativno isto vrijeme te imati ovaj nezaboravni déjà vu.
Za početak moram spomenuti da im je razglas bio mnogo bolji na prvom koncertu nego na onom sinoćnjem, možda je to zbog moje promjene pozicije naspram pozornice ili zbog tegoba s glasom, na koje se Bare u par navrata požalio. Što se tiče samog benda primijetio bih da su u punoj kondiciji te su oba koncerta svirački odraditi besprijekorno.
Počeli su kao i prošli puta nešto poslije 22 sata i to odmah punim gasom. Ovoga puta je koncert navodno trebao biti i sniman tako da se repertoar dosta podudarao. Počeli su sa “Svaku noć i svaki dan” isto kao što im je i studijska karijera počela tom pjesmom. Potom “Cigan” te “Krvarim od dosade” koje su služile za aklimatizaciju publike i lagano ufuravanje u ovaj ‘mother’s show‘.
Ovog puta boce i ostala ambalaža bile su podalje od nestašnih Baretovih ruku tako da se nije ponovio krvavi skeč od prošlog puta. Sinoć ga je uz karakterističan ples, padanje s nogu, puzanje i vrištanje zadovoljilo samo povremeno špricanje vodom, naravno iz plastičnih boca.
Svjetla na pozornici bila su izvrsna, za to svaka čast i sve pohvale tehničkoj službi koja se potrudila da ovaj spektakl ostane zapamćen i po tome. U svakom trenu zvuk je bio popraćen s adekvatnim rasponom svjetlosnog snopa koje je doslovno pucao po čitavom prostoru.
Pravu atmosferu po prvi puta primijetio sam po početku pjesme “Lutak iskrivljena lica” koja se zavukla oko prve trećine koncerta. Slijedila je “Ša-na-na” tzv. ‘Molitva suncu’, koja se po meni uopće nije trebala nalaziti na ovom repertoaru. Za “Baretov blues” sam Bare priredio nam je malo pozorničko tuširanje, time je tijekom uvoda dobio potpunu predanost publike. Iako je pjesma tužne, pa mogu reći i tragične, tematike publika je otpustila kočnice i odradila to besprijekorno u glas s ovim karizmatičnim protagonistom.
Na znam da li je slučajno ili namjerno, pjesma “Vrijeme je da se krene” stavljena oko sredine koncerta, samim time što poruka koju poručuje tada još ni izbliza nikome nije ništa značila, niti padala na pamet. Definitivni vrhunac večeri za mene je počeo pjesmom “Budi ponosan” – savršen uvod, savršen light, savršen bend i naravno savršena pjesma. Svi u isti glas, refren je zagrmio prepunim prostorom zagrebačke Tvornice kulture. Ulje na ovu itekako rasplamsalu vatru dolili su pjesmama”Mene ne zanima“, “Ja sam budućnost” te “A ti još plaćeš” za vrijeme koje je Bare izvodio svoj poznati step-ples, izvijajući kukove u svim smjerovima te sigurno balansirajući prostorom pozornice pridržavajući se za stalak mikrofona.
Kako je to već normalna stvar, klima je ponovno zakazala tako da sam se za vrijeme koncerta doslovno osjećao kao da se kuham u ogromnom ‘pivskom’ loncu na laganoj “Fantastičnoj vatri” koja je tako dobro sjela kada su je počeli svirati. “Nije lako” i “Mršav pas” dijelile su nas od prvog odlaska s pozornice, te prvog negodovanja u pogledu razglasa odnosno pretihog vokala naspram zvuka instrumenata.
Tada su počele moje sumnje da na kraju zapravo neće biti ništa od izdavanja ovog koncerta na CD-u ili će biti potrebna dodatna i dosta opsežna montaža i dopuna. Za povratak na pozornicu ljudi nisu trebali pretjerano trošiti glasnice jer je svima bilo jasno da ni ovaj koncert neće završiti nakon sat i pola svirke obzirom da je prethodni trajao blizu dva i pol sata.
Na prvi bis krenuli su oštro s “Putujem” koja je toliko dobro izvedena u kombinaciji s publikom da nas je Bare pohvalio sa ‘Savršeno’, jer zapravo je i bilo tako. A posljednje dvije “Zbunjen i ošamućen” te “Iz sve snage” zaista su izvedene u skladu s nazivom posljednje.
Nakon toga Bare se pokupio bez riječi, a čitavi bend je slijedio taj trend. Publika je bila neumorna u iskazivanju želje za još Majki što ih je na posljetku izvuklo iz mraka beck stagea na svjetlo pozornice. Bare je napomenu da se vraća za pola minute nakon čega su, na opći ushit ljudi, izveli “Daj mi” te finalizirali večer sa “Sve što osjećaš“.
Bile su to prave Majke kod kojih se niti u jednom trenu nije osjetila ta duga post-raspadna pauza. Po mojoj procjeni koncert je bio nešto lošiji od prvog. Ipak se kod ljudi osjećalo više energije na tom prvom okupljanju koje se dogodilo nakon više od šest godina. Da nije bilo prethodnog, ovaj koncert bi zasigurno ostao za pamćenje, a ovako je ispao ‘samo kopija’ prvog rock ‘n’ roll druženje.
Da se zaokruži cjelina falila mi je samo pjesma “Izazivajmo nerede” ali ona je valjda ostavljena kao adut za neke druge koncerte koji slijede, a do tada uživajmo u ovim stečenim dojmovima. Sav sretan i ponosan očekujem ih opet…
foto: t.v.
