White Lies + The Ramona Flowers
Stadionsku atmosferu koja je jučer vladala za vrijeme koncerta britanskih indie rockera (ili mekanih post punkera, kako želite) White Liesa odlično je zagrijala iznenađujuće dobra predgrupa.
The Ramona Flowers, koji njeguje sličan stil jučerašnjim zvijezdama večeri može biti sretan što ima vokalista kakav je Steve Bird. Ovaj pjevač obdaren čistim, prodornim vokalom s dovoljno nježnosti i dramatike u sebi djelomično podsjeća na Bretta Andersona iz Suedea, uz izostanak Andersonova meketavog prizvuka. 
Da ovom bendu predstoji svjetla budućnost govori i “Start To Rust” fantastičan singl s najnovijeg albuma, sjajno posložen od minimalističkog uvoda na klavijaturama i nježnog višeglasnog huka pa sve do moćnog finala u kojem Bird otpušta kočnice i zadivljuje publiku odlično kontroliranim falsetom.
Pola sata nakon ovog lijepog iznenađenja iz Bristola pred dupkom punu Tvornicu kulture izašla je četvorka predvođena nasmijanim Harryem McVeighjem. Iako rečenice poput “Drago nam je što smo opet ovdje” zvuče istrošeno, ovaj bend uistinu se ima zašto tako osjećati jer energija koju je publika odašiljala prema pozornici raspekmezila bi i najveće cinike. 
Od uvodne “Take It Out On Me” s aktualnog albuma “Friends”, preko hitova s prvijenca kao što su “To Lose My Life”, “The Price of Love”, “Death” pa do savršenog kraja uz himničnu “Bigger Than Us”, White Liesi pokazali su jednu bitnu stvar, a to je da su doživjeli zrelost u live nastupima kakvu na prvom zagrebačkom koncertu nisu ni približno imali. 
Tada, s tek jednim albumom iza sebe i relativno skromnim iskustvom nastupanja uživo, osjećala se trema u izvedbi, a posebice je to bilo primjetno na vokalu lidera benda. Jučer je priča bila sasvim drukčija… naime, McVeigh je vrlo dobro kontrolirao glas koji uglavnom od baritona s početka pjesme ide prema sve višim registrima, a to je pokazatelj veće mirnoće i samopuzdanja koje dolazi s godinama.
Razgaljenost publike svakim otpjevanim stihom i tonom udarenim na sintesajzeru ili gitari trebalo je doživjeti – bio je to krasan prizor koji je podsjećao na prvi koncert Editorsa u Tvornici kulture kad je u zraku vladala čista ekstaza, samo što ovaj put nije prodano sto ulaznica više pa se moglo i zaplesati (makar na mjestu), što su jučer prisutni fanovi itekako činili.
Svaki stih poklonici simpatičnog benda iz londonskog kvarta Ealinga pjevali su od srca, a tijekom prijelaznog dijela “Fairwell To The Fairground”, u kojem se pjesma valja prema završnom refrenu, Tvornicom je orilo “Keep on runnin’… there’s no place like home!”.
Nakon ovakvog prijema, White Liesi mogli bi se zapitati koji je to njihov dom, jer jučer je izgledalo kao da je Zagreb, a ne London, njihovo prirodno stanište.
