U relativno ranih 20:30 zasvirao je sastav 22. Kaotično, zbunjujuće zasvirao. Na pozornici su se držali kao kakav relativno pripitomljen punk bend. Uz fluorescentan face paint. Slušati ih je svakako bilo zanimljivo iskustvo, ali nisam se mogao otresti dojmu da im svirački im nije bio baš najbolji dan (ili su dosegli razine avangardnosti koje meni nisu dokučive). Možda su dio točnosti žrtvovali za stage presence, što mi se u njihovom žanru čini nepotrebnim, ovo valjda slušaju ljudi koji na prvom mjestu žele čuti zanimljivu, virtuoznu glazbu. Močvaru su dečki iz 22 na oko pola sata ispunili sirovim ghetto math/djent zvukom, sviračkim pointilizmom u kojem je većina tonova bila odsječena i udavljena čim su se rodili. Ne šalim se, gotovo ništa nije zvonilo. Pjevanje, koje je sve te razasute note moglo povezati u nešto probavljivije za publiku, bilo je zakopano ispod abrazivne gitare, bubnjeva i previše basa. 22 su ispunili pozornicu svojim egom, ali nije se puno toga prelilo na publiku, možda jer su ipak bili bend za “zagrijavanje”.
Za uvod u večer su pak odlično poslužili, pogotovo kao kontrast na naredne točke na rasporedu. Zvučim nezadovoljniji nego što jesam i možda bih u drugim uvjetima bio pun hvale za dulji nastup 22-a, ali ovakav dojam su ostavili u cjelokupnom programu odlične večeri 14. rujna. Sve su odsvirali bez matrice, to im se mora upisati u zasluge – drugi bendovi su imali matrice za zvukove iz svojih kompliciranih aranžmana koje nisu mogli proizvesti u tom trenutku na pozornici. Vrijedni su da ih poslušate, sigurno nećete ostati neiznenađeni.
Za najbolju pjevačku i frontmensku izvedbu te večeri bio je zaslužan Agent Fresco. Već od prve operatične pjesme razlikovali su se od prethodnog benda. Produkcijska vrijednost cijelog događaja brzo je porasla, za što su odmah posvetom pjesme zahvalili dečkima (beautiful boys) zaduženim za svjetla i zvuk, bez kojih cijela predstava uistinu ne bi bila jednako moćna. Ako 22 određeni naglasak stavlja na šokiranje i iznenađivanje publike, a Leprous na estetiku zvuka i besprijekorno izvedene promjene ritma, Agent Fresco izdvaja se “igranjem” na emocije publike. Bilo je tu kratkih ispričanih uvoda u pjesme (prilično često se bave temom gubitka, npr. pjesma napravljena od riječi pjevačeve majke nakon smrti njegova oca), čestog srdačnog zahvaljivanja, dodirivanja i održavanja kontakta očima. Androgino pjevanje kao kod kakve operne dive (najkvalitetnije ove večeri) kroz repetitivnije tekstove i glazbu bez većih ritmičkih vratolomija stvorilo je uzvišenu atmosferu, čak i dok je glazba bila praktički mainstream klupska, što nije dugo trajalo. Tome je pristajao i povremeno izvrsno upotrijebljen zvuk klavira te majstorska mimika i gestikulacija leadera Arnora Dana. Zanimljiv je bio njegov ulazak u publiku koji je narušio klasične teatralne postavke “rock” koncerta u kojem publika prilično pasivno prima ono što se na nju prelijeva s pozornice.
Agent Fresco uistinu je izgledao kao da uživaju na turneji (što su i izrazili, a gledateljstvo je oduševljeno reagiralo), a znali su vrlo dobro pripremiti teren za headlinere. Ritmičke vratolomije i vrištanje sačuvali su za kraj nastupa od otprilike 45 minuta. Ako glazba uistinu može čistiti od negativnih osjećaja i cijepiti nas protiv njih u budućnosti, umjetnici iz Agent Fresca to znaju učiniti. Moram reći da bih bio zadovoljan čak da sam čuo samo njih za ovu cijenu karte, a još je slijedilo “glavno jelo”.
U veljači 2017. Leprous u malo minuta nije potpuno zasjao uz Between the Buried and me i Devina Townsenda – oni su bend koji treba više vremena da uvuče slušatelja u glazbeno putovanje na koje ga vode. Večeras su im put pripremili 22, zbog kojih smo poželjeli glazbu s malo više strukture, i Agent Fresco, zbog kojih smo poželjeli glazbu s malo više čvrstoće. Leprous nam je uspio dati to i još mnogo više. Priznajem da sam za vrijeme predgrupa povremeno vodio bilješke. Za vrijeme Leprousove svirke na to sam potpuno zaboravio. Počeli su s dugim, teatralnim uvodom na violončelu. Dugokosi čelist, straga osvijetljen reflektorom koji podsjeća na rozetu na kakvoj crkvi, stvorio je napetost melodijom s laganim orijentalnim prizvukom. Magija besprijekornog svjetla i zvuka izmjestila nas je u neke više sfere razdraganog, katkad zbunjenog kretanja u (poli)ritmu. Odsvirali su sve svoje hitove (koliko se taj termin može primijeniti u progu) i jedan tuđi – zanimljiv Massive Attackov Angel u kojem pjevač, zanimljivo, nije odlučio koristiti falset. Točnost glasa ga je povremeno izdala, što je razumljivo za njegov skokovit i zahtjevan način pjevanja (skokovit i zahtjevan, upravo takav je Leprous), ali grešaka nije bilo u ključnim trenucima. Bilo je još zanimljivog svjetlosnog dizajna, efekata na instrumentima, mijenjanja instrumenata, pjevanja s publikom i svačeg divnog. Za kraj ću reći da se Leprous iznimno isplati poslušati uživo. Na studijskim snimkama zvuk je čak malo previše ispoliran, a eterični vokal na nekim dijelovima uzima previše prostora – uživo je sve to jače, mesnatije, usprkos malim nesavršenostima. Zato je ne baš tako brojna publika dugo glasno zahtijevala, i na kraju dobila, drugi bis.
(22), Agent Fresco i Leprous u Močvari – 3 i pol sata doživljaja, 3 sata svirke, potpun uspjeh, željno ih iščekujemo opet, zasebno ili zajedno.
Autor: Andrija Jurki
