Početkom i sredinom prošlog desetljeća svjedočili smo fenomenu zvanom (u proširenoj sveobuhvatnoj verziji) garage-rock/punk-blues power duo. Predvodnici su naravno bili The White Stripes, a štafetu najpopularnijih nakon njihovog gašenja preuzeli su The Black Keys, no bila je to prava epidemija jer istovremeno ili malo nakon njih su se pojavili i Two Gallants, Japandroids, Blood Red Shoes, The Kills i mnogi drugi. Mnogi od njih su došli i u naše krajeve, pa smo im mogli svjedočiti i uživo, kao što smo mogli svjedočiti i domaćim inačicama kakve su Gatuzo, Marko i Darko i The Yellow Buzz, da spomenemo samo neke.
Ogolivši rock zvuk na njegovu esenciju, odnosno na dva, preciznije tri temeljna instrumenta, električnu gitaru, bubanj i vokal te tražeći inspiraciju podjednako u vraćanju korijenima rocka (bluesu), te u punku koji je i sam bio svojevrsno vraćanje korijenima kao odgovor na megalomanski rock sredine 70-ih, taj trend je svojedobno donio prijeko potrebnu svježinu i neposrednost u rock koji je tada (iznova) postao glomazan i distanciran. Rock je nakratko opet postao divlja, sirova glazba koja se svira u tijesnim klupskim prostorima. U međuvremenu, Jack White se nakon raspuštanja The White Stripesa udaljio od tog primitivnog zvuka, The Black Keys su postali bend sa zvukom za festivalske livade, reklame i radijski mainstream, trend je malo po malo ispao iz mode te rockom danas opet vladaju, kao što Nick Cave reče u nedavnom intervjuu, klonulost i nostalgija.
Zagrebačka publika je u kratkom razdoblju na istom mjestu, u klubu Hard Place, mogla svjedočiti nastupu dva dua koji su ostali vjerni sirovom punk blues zvuku. Prvo su prije desetak dana u spomenutom klubu nastupili irski The Bonevilles, a sinoć su se u Zagreb (po treći put, ako se ne varam) vratili Left Lane Cruiser. Premda na sceni već desetak godina, The Bonevilles su još nedovoljno etablirano ime u našim krajevima, pa su na svoj (besplatni) nastup privukli par desetaka znatiželjnika. Tanak vokal im je najveća mana, a najuvjerljiviji dojam su ostavili na obradama. Ljubiteljima stila će odgovarati, no oni su ipak druga liga.
Left Lane Cruiser su zahvaljujući svojim prethodnim zagrebačkim nastupima kod nas već stekli reputaciju, pa je Hard Place u utorak bio pun. U publici je bilo dosta nas koji smo bili na njihovom koncertu u KSET-u prije čak 11 godina, a sigurno je bilo i puno onih koji su ih gledali u Tvornici 2015. na koncertu koji je dobio mahom ekstatične osvrte.
U odnosu na moje sjećanje na taj prvi nastup u KSET-u, LLC su mi sinoć u početku djelovali nekako sporije i smirenije, no možda je samo bila riječ o mojim ušima koje su međuvremenu postale mnogo zasićenije ili je možda stvar bila u prosjeku godina publike u Hard Placeu koji je zasigurno bio veći od onoga u KSET-u. Ili je samo trebalo neko vrijeme da se publika i bend zagriju, jer kako je koncert odmicao atmosfera je postajala sve vruća. Sparina koja se pred kišom koja je padala napolju uvukla u klub, na neki način je odgovarala znojnom, močvarnom bluesu Left Lane Cruisera. Vođa benda Freddie J. Evans svira gitaru u maniri stare bluzerske škole, sjedeći, te cijedi rašpavi vokal kroz stisnute zube.
Koncert je završio nakon točno sat vremena svirke u kojoj je bilo i dosta obrada, poput “The Pusherman” Steppenwolfa, “I Can’t Be Satisfied” Muddyja Watersa ili Give Me Back My Wig” Hound Dog Taylora. Nakon koncerta bend se nastavio družiti s publikom na svježem zraku na terasi kluba.
Manje-više svi bendovi spomenuti u ovom izvještaju kao svoje idole navode prvake prljavog bluesa R.L. Burnsidea i Juniora Kimbrougha, a među njima su upravo Left Lane Cruiser njihovi najuvjerljiviji i najpredaniji nasljednici.
