I bila je to ‘retrospektiva’ – ne toliko u muzičkom, koliko u pogledu nečije 61 godine života provedene na ovoj čudnovatoj planeti.
Laurie Anderson više ne priređuje spektakularne vizualne multimedijske predstave nalik legendarnim kratkometražnim hit-adaptacijama za TV (“Head”, “Mach 20”) ili pak zahtjevnijim video-pričama poput kultne “Home Of The Brave”. Međutim, Laurie ne manjka vitalnosti a posebno duhovitosti kojom nastavlja bez problema izmamljivati osmijehe na našim licima.
Sada je to intimna atmosfera u kojoj publika tumači ulogu znatiželjne djece a Laurie otkačenog predavača kakvog bismo poželjeli u stvarnom životu umjesto iskompleksiranih starkelja, opterećenih univerzalnom poviješću bez imalo smisla za humor i inovaciju. No ta njezina intima ne manjka tenzijama – iako bi se i njoj na trenutke dalo prigovoriti zbog izvjesnog ‘laprdanja’ o svemu i ničemu, Laurie s lakoćom, vrlo dinamično vodi slušatelja kroz seriju odabranih monoloških isječaka.
Diskretno, gotovo nečujno ali opet s velikim emotivnim nabojem jednostavnih, dramatičnih tonova i karakterističnih glasovnih i zvučnih efekata, u sjeni jedne pojave na pozornici manifestira se čitav niz fascinantnih ‘podijeljenih ličnosti’.
Odabrano štivo radije je prepričano u maniri ‘legende’ – upravo onako kako ‘američka javnost’ voli glorificirati sliku vlastite povijesti, a koju Laurie obožava kititi ironičnim osvrtima na hegemonizam i ljudsku opterećenost masovnom potrošnjom, koji izmiču kontroli rezultirajući malim i velikim, opravdanim i neopravdanim strahovima od poznatog i nepoznatog. Pritom i samu sebe predstavlja kao jedno malo, nesavršeno ali iskreno biće izgubljeno na pola puta između činjenica i tih famoznih legendi.
Vjerujem da je dobar dio publike potajno priželjkivao popularnije trenutke iz Lauriene bogate avangardne slikovnice. No ona na domišljat način izbjegava zamku ponavljanja; tu i tamo prepoznajemo tek poneku frazu zaživjelu u dosadašnjim prigodama (obrazlaganje naziva “The Ugly One With The Jewels” primjerice).
Svakim nastupom Laurie voli preobličavati ‘već izmišljeno’ kao i obogaćivati isječke iz vlastite zbilje novim detaljima; među takvim primjerima, u sklopu ovog nastupa svakako je bila duhovita interpretacija na njemačkom – isječak u kojem nisam razumio više od pojedinih formulacija koje su se doticale ‘Berlina’ ili ‘pijuckanja šnapsa’, ali prema reakciji razdragane publike gromoglasnim smijehom, Lauriena njemačka ekskurzija bila je pun pogodak.
Dvije dodatne istaknutije priče iz repertoara, bile su nešto potresnije – jedna se odnosi na Laurieno iskustvo teške fizičke ozljede koju je (navodno) imala još kao dijete, iznoseći vlastiti stav spram stručnog mišljenja (“…liječnici su rekli kako više neću prohodati a u sebi sam znala da nemaju pojma o čemu pričaju – jer sve što sam trebala jest da polako pomičem nožne prste, usredotočim se na donji dio tijela…“).
Druga prati njezinu neobičnu odluku da se na izvjesno vrijeme okuša u radu za industrijski lanac brze hrane McDonald’s; priča je to o prisilnoj proaktivnosti i izrabljivanju u kojoj postoje izvjesne seksualne aluzije – “… po prvi put u svojem životu, mušterijama sam mogla dati upravo ono što žele i kako zamišljaju.“
U pogledu glazbene podloge, poseban naglasak i dalje daje violina – u odnosu na njezine govorne ulomke gdje se u toku nastupa isprepliću duhovitost i dramatičnost, gudački momenti čaroliji monologa i finih zvučnih pejzaža daju potpunost, bez pogovora osvajajući slušateljeve emocije.
Laurien hipnotički, smirujući i pedantan glas u svojem tonu i dalje nosi jednu žestoku kritiku prvenstveno američkog društva ogrezlog u čarima automatizacije, izoliranog od ostatka svijeta i utopljenog u plastičnom beskraju instant-rješenja bilo političkih ili tehnoloških. Društva na koji ni ostatak civilizacije nije ostao imun.
