U subotu je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti održan bogati multimedijalni program u sklopu ciklusa Ljeto u MSU. O detaljima tog programa mogli ste pročitati u najavama, a glavna i finalna točka bio je koncert kultnog slovenskog sastava Laibach. Ostali smo nažalost uskraćeni za atraktivnu lokaciju krova MSU gdje se koncert inicijalno trebao održati, jer je nastup zbog većeg interesa prebačen na plato garaže MSU, no i plato garaže se pokazao kao adekvatan prostor.
Laibach su svoj nastup podijelili u nekoliko tematski zaokruženih dijelova. U prvo dijelu izvodili su materijal sa svoje prošlogodišnje ploče “The Sound of Music“. Riječ je o obradama pjesama iz slavnog mjuzikla “Moje pjesme, moje snovi“ Roberta Wisea iz 1965. godine. Album je izrastao iz projekta iz 2015. godine, kad su Laibach kao prvi zapadnjački bend kojem je to pošlo za rukom nastupili u Sjevernoj Koreji. Pritom su odabrali izvoditi pjesme iz spomenutog mjuzikla jer se on navodno masovno koristi u korejskim školama za podučavanje djece engleskom jeziku.
Uživo su obrade pjesama iz “Moje pjesme, moji snovi“ zvučale prilično blisko originalnim predlošcima, ponajviše zahvaljujući zvonkom sopranu Marine Mårtensson, Šveđanke sa ljubljanskom adresom. Grleno režanje Milana Frasa je naravno bilo tu da osigura kontrast i prepoznatljivi Laibachov zvuk. Fras je u tom dijelu nastupio s neizostavnom kapom i u bijelom odijelu, da bi se u drugom dijelu koncerta presvukao u crno. Na nekoliko pjesama putem snimke na videozidu se kao pjevač pridružio i Boris Benko koji je pjevao na albumu. Bilo je to sasvim efektno ukomponirano u nastup te je općenito video program iza leđa benda bio na razini koju smo i očekivali od Laibacha.
Dok su se na videozidu pastoralni prizori, čas s alpskih, čas s korejskih planina, miješali s militantnom, ratnom simbolikom, uhvatio sam se kako razmišljam o slobodi. Laibach su nekad, u bivšoj državi u kojoj su nastali, bili zabranjeni. Bilo im je zabranjeno nastupati, pa čak i koristiti ime grupe. Danas oni i mi živimo u društvu u kojem je nezamislivo da bi ih itko zbog njihovog djelovanja, ma što govorili, zabranio. Prividno smo puno slobodniji nego što smo bili, no jesmo li uistinu?
Prije koncerta sam parkirao auto na velikom platou između Zagrebačkog velesajma i hipodroma. Riječ je o dva velebna zdanja koja je podigla ta bivša država koja je zabranjivala Laibach, a podigla ih je tako da se itekako vodilo računa o njihovoj javnoj namijeni, te arhitektonsko-urbanističkoj izvedbi. Velesajam je uostalom zaštićen kao kulturno dobro. Oni koji danas imaju vlast i moć u rukama možda se više ne bave direktnim cenzuriranjem pjesama, no zato kao da ih je sve manje briga za šire interese zajednice u kojoj žive. Zagrebački velesajam i hipodrom će se uskoro srušiti za račun nečijih privatnih interesa koji danas lako kupe vlast za svoje ciljeve. Nekad se glas Laibacha usprkos zabranama itekako čuo, štoviše odjeknuo je u cijelom Svijetu, danas nema tog glasa, ni od strane umjetnika, ni od strane zajednice, koji će zaustaviti razarajuću silu kapitala i profita. Sila je to koja je nekad moćne uzvike pretvorila u kakofoniju, u bijeli šum, osuđujući nas da živimo kao, kako Laibach kažu, “zarobljenici slobode“. Svoje male, individualne slobode.
Nakon završetka “The Sound of Music“ programa, Laibach su prije drugog dijela napravili petnaestominutni intermezzo. U drugom dijelu su napravili presjek svoje prve faze iz osamdesetih, kada su radili autorske pjesme na slovenskom. Moram priznati da je taj dio koncerta djelovao kudikamo dramatičnije i dinamičnije od prvog dijela. Pjesme poput “Mi kujemo bodočnost“, “Nova akropola“, “Smrt za smrt“ i “Ti, ki izzivaš”, i danas zvuče vrlo moćno i upozoravajuće.
Za finalni dio koncerta, odnosno bis, ostavljeno je nekoliko stvari po kojima su Laibach najpoznatiji van granica bivše Jugoslavije. Nakon spomenute prve faze benda, modus operandi Laibacha su postale obrade, ili dekonstrukcije ako hoćete, stranih pop-rock hitova. Bis su sinoć započeli s najpoznatijom i najuspjelijom od tih obrada, sa “Sympathy for the Devil“ The Rolling Stonesa, koja je čak i u industrijaliziranoj verziji Laibacha zadržala svoju zaraznu ritmičnost. Tijekom te pjesme bendu se opet pridružila Marina Mårtensson, da otpjeva varijaciju legendarnih “hu-hu“ pozadinskih vokala te zatim na još dvije pjesme sa soundtracka koji su Laibach radili za film “Iron Sky: The Coming Race“, ovogodišnji nastavak camp SF parodije iz 2012. o nacistima koji se skrivaju na tamnoj strani Mjeseca.
Provokacija koja je mješavina smrtno ozbiljnog propitkivanja najtežih tema i postmodernih ironičnih viceva, je vjerojatno upravo ono što je Laibachu osiguralo dugovječnost.
