Iako sa jazzom nema prevelike veze, svoj bečki nastup u Stadthalleu u Beču Kris Kristofferson je odradio u sklopu Vienna Jazz Festivala. Kris je održao koncert pred skoro popunjenom dvoranom, reda veličine preko 1000 ljudi. Počevši točno u 20 h, Kristofferson je nastupio praćen triom glazbenika, bubnjarom, violinistom i klavijaturistom (nekada su nastupali s Krisovim pokojnim prijateljem Merleom Haggardom) koji su dosljedno pružali vokalno-instrumentalnu podršku svom šefu, bardu veteranu.
„Osjećam se kao stari boksač. Mozak je otišao, ali još znam neke pokrete“, ispovjedio se Kris prije par godina Rolling Stoneu. Kristofferson je ipak bio prestrog prema sebi: Bila je to emotivna intimistička predstava starog majstora čiji glas više odavno nema sugestivnost čovjeka koji je popio gajbu pive, nakon čega ruminira nad svojim životnim izborima, ali i dalje postoje razlozi zbog kojih te pjesme treba pjevati. U kontekstu Krisovih godina ima nešto bolno kad taj čovjek kaže: “And I’d trade all my tomorrows for a single yesterday”, no koliko god te pjesme depresivno zvučale (Krisov glas se odavno preselio u oceanske dubine), u njima tinja radost što se život mogao baš tako odvrtjeti.
Krisov vokal je odavao protok vremena: gotovo pola vijeka je prošlo kako su nastajale na koncertu odsvirane “Me And My Bobby McGee”, “Help Me Make It Through The Night”, “Sunday Morning Coming Down”, “For The Good Times”, “Casey’s Last Ride”, “Duvalier’s Dream” i “Best of The All Possible Worlds”, dragulji s njegovog debija, kao i “Loving Her Was Easier (Than I’ll Ever Do It Again)“, “Feeling Mortal“, “I’d Rather Be Sorry“.
Riječ je o skicama iz života ljudi koji su živjeli onako kako ih je srce vuklo i koji se ni u najgorim trenucima krize ne kaju što su htjeli voljeti i biti voljeni na način kako su htjeli i s kim su htjeli. S obzirom na količinu osjećaja samoće i želje za ljubavlju koji su prisutni sada i ovdje, Kristoffersonove pjesme su se doimale kao teksaške sevdalinke, a on kao sevdah pjevač čije zgode opisane u pjesmama potiču ljude da i oni ruminiraju o nekim, vjerojatno boljim vremenima. Što se tiče pljeska koji je dobio od poslovično rezerviranije austrijske publike, u tome je uspio. Tijekom izvođenja pjesama u dvorani se muha nije čula, ali zato, čim bi završio, krenule bi ovacije.
Kristofferson se obradama pjesama Merle Haggarda od kojih su posebno toplo prihvaćene “Okie From Muskogee” i “Sing Me Back Home” naklonio pokojnom prijatelju, vjerojatno najtalentiranijem autoru konzervativnog političkog usmjerenja koje se efektno zrcali kroz prvo spomenutu pjesmu. Simpatično je zvučalo kako je Kristofferson pjevao kako ne nosi dugu kosu, koju je u neko doba u životu imao.
Stominutni koncert s pauzom od 15 minuta je zaključen s “Why Me Lord” i “Please Don’t Tell Me How The Story Ends” nakon čega je, unatoč dugom skandiranju publike Kristofferson napustio scenu, a dugi pljesak okupljenih je dao do znanja Krisu da je i idući put dobro došao.
