Femi Kuti
U srijedu je u zagrebačkom klubu Boogaloo nastupio Femi Kuti u pratnji svog mnogobrojnog pratećeg sastava The Positive Force. Nekadašnji princ afrobeata odavno je već kralj tog glazbenog pravca kojeg je utemeljio njegov otac Fela. Femi je kroz svoju karijeru pokazao da se iz sjene slavnog pretka može izići i tako da se njegovo nasljeđe objeručke prihvati. Femi je nastavio gdje je Fela stao, slijedeći sličnu filozofiju, što po pitanju glazbenog izričaja, što po pitanju društvenog angažmana.
Pravi je užitak slušati i gledati Femija i njegov sastav na pozornici. Riječ je o vrhunskim glazbenicima čije je iskustvo muziciranja u živom ambijentu čujno iz svake odsvirane note. Zanimljivost je da je među njima i Igor Vince, beogradski perkusionist koji je jedini član benda koji ne dolazi iz istog naroda Yoruba iz kojeg dolazi obitelj Kuti.
Femi na bini funkcionira kao pravi vođa orkestra. Na njegov znak svirka se ubrzava, usporava, stišava se, staje ili eksplodira. Naravno, on je i vrhunski solist na saksofonu ili klavijaturama, a ništa slabiji nije ni kao pjevač.
Repertoar nastupa uglavnom je bio usmjeren na novi album “One People One World”, no činilo se da orijentacija na svježi materijal publici nimalo ne smeta. Animirana raskošju boja, ritmova i melodija koja je emitirana s pozornice – pritom su glavni animatori bili tri neumorne plesačice/pjevačice i jednako neumorni skoro pedesetšestogodišnji Femi – inače poslovično drvena domaća publika ovoga puta nije bila nimalo drvena, već je dobro protresla dupeta, pa neka kvragu idu i sredina radnog tjedna i dvije lijeve. Na samom finišu koncerta, Femi je naučio cijelu dvoranu nekoliko plesnih koraka, te orkestrirao (koliko-toliko) sinkronizirani ples kompletne dvorane.
No vratimo se za kraj na početak priče – afrobeat nisu samo virtuozno muziciranje, plesačice i guzotres. Slično kao i na nedavnom koncertu Rogera Watersa u Areni, zapitao sam se koliko ljudi u dvorani ima volje uistinu saslušati što im glazbenici koje su došli vidjeti govore s bine te, još važnije, koliko ih ima volje o tome onda i razmisliti, a koliko ih samo a priori odmahne na sve to što čuju. O Africi, njenim prirodnim bogatstvima i izgladnjelim ljudima, njenim neprekidnim ratovima, umjetnim državama i nametnutim društvenim uređenjima.
Glazbenici poput Watersa i Kutija već desetljećima pune srednje ili velike koncertne prostore diljem svijeta, privlačeći publiku na svoje nastupe puno lakše od političara. Pa opet, nekako mi se čini da ih malo ljudi na tim njihovim nastupima ima volje stvarno čuti.
