Kojoti jesu najviše odskočili, ali Brijačnica je ponudila i nešto više

    10524

    Brijačnica: Kojoti, Obojeni program, Jonathan, Mašinko, Discohernia, Oružjem protivu otmičara

    65Kn – 85Kn
    Datum i vrijeme: Subota, 28.1.2017. @ 20:15
    Mjesto održavanja: Boćarski dom Zagreb , Prisavlje 2

    Druga večer dvodnevnog festivala Brijačnica je donijela relativno homogen program, baziran na umjetničkom nasljeđu mračnijeg rocka osamdesetih i devedesetih.

    Od tog pravila su najviše odskakale glavne zvijezde večeri, reformirani Kojoti, no bendovi su se svojim programima prirodno nastavljali jedan na drugoga. U zraku se osjetilo nasljeđe Dušana Kojića i Discipline Kičme.

    Prvi izvođač večeri bio je kvartet Discohernia. “Pa ova druga pjesma počinje isto kao i prva” komentirao je jedan momak u društvu blizu mene. “Da, ali na drugoj basist ima drugačiji grč na licu” protumačio mu je prijatelj. Treća je donijela uzvik “Dule Savić” s tim da su se u Boćarskom domu valjda na prste mogli nabrojati oni koji znaju tko je Dule Savić. Četvrta je naslovna s albuma “Bioparanoja”.

    Unatoč prikazanom trudu, usporedba Discohernije s Disciplinom kičme ipak završava u korist starijeg i poznatijeg sastava, no valja odati priznanje proaktivnom pristupu i spremnosti na eksperimentiranje. Truba frontmena (uvjetno rečeno) Stipe B. Mađora (nekada u Hladnom pivu, ima ga u Kawasaki 3P-u) povremeno uopće nije zvučala kao truba. Discohernia je svoj set završio obradom pjesme Yu grupe “Čudna šuma”, koju je obradila i Disciplina kičme i koja je u Discohernijinoj varijanti ipak zazvučala kao “Čedna šuma”.

    Drugi sastav večeri bio je Oružjem protivu otmičara, čiji je plesni minimalistički disco punk mnogo lakše ulazio u uho nego progresivni zvuk izvođača prethodnika. Njihov zvuk podsjeća na ovdje poznatiju Lolobrigidu, odnosno, za ljubitelje osamdesetih na Via Talas. Humor im se ne može poreći. “Dobro znam da ćutim” nosi duhoviti refren, “Marina” je također ostala zapažena, “Progutaj ovo” je donijela prvu burniju reakciju publike u večeri, a obrada Zane “Mladiću moj” je oduševila potpisnika ovih redaka, i u svom oduševljenju nije bio usamljen kao inače. Iako smo taj zvuk čuli u raznim varijantama, njihov poletni disco pop punk odbija umrijeti.

    Pjevačica Verica Veka Marinković je, ako me zapažanje dobro služi, jedina žena među izvođačima ili sviračima ili pjevačima te večeri. Krasio ju je odrješit, pomalo hladan pjevački stil i jaka scenska karizma.

    Treći izvođač večeri, grupa Mašinko, više se naslanjao na britanski punk. Između ostalih pjesama Mašinko je izvelo svoje uspješnice “Sretan”, “Srkijev san 21” i “Erupcija sreće”, a vrhunac njihovog nastupa bio je “Kako je Potjeh tražio rakiju“.

    Mašinko svira u, za punkere interesantnoj postavi s tri gitare. Osjeti se u energiji, ne toliko u dionicama. Pjevač se požalio da je treći dan u gripi, no to se nije osjetilo u nastupu. Osim toga, ima sličnu rašpu u glasu kao Shane MacGowan, samo s puno manje alkohola i mnogo više zuba. Kao i Oružjem protivu otmičara, stil Mašinka smo već ohoho puta čuli, no Mašinkova snaga je u autentičnosti i jakom autorskom pristupu.

    Poput Pipsa 20 godina ranije, na albumu “Fred Astaire”, Mašinko je u stanju u svojim pjesmama zalediti sadašnji sociopolitički trenutak i ostaviti ga daljim generacijama kao vrlo dobar opis kako se živjelo u Hrvatskoj 2017. Bila bi šteta da Mašinko ne dogura do statusa kakav danas imaju Pipsi.

    Naredni na sceni, novosadski sastav Obojeni program svoj je set započeo programatskim nazivom “Danas će se desiti nešto lepo”. S njihovim nastupom fotografima se sigurno nije dogodilo ništa lijepo jer je pjevač Kebra noćna mora fotografa, jer je mnogo vremena provodi boraveći iza zvučnika ili bar u drugom dijelu scene. Vjerojatno je na taj način htio dati do znanja da je on tek jedan od ravnopravnih članova u sastavu, nikako ne najvažniji. Obojeni program trenutno svira u postavi s dva basa, što im daje hladniji i klaustrofobični zvuk.

    Ovo je istraumatizirani, neurotični, anksiozni punk rock u kojem su plesni ritmovi praćeni svakim novim udarcem bubnja kao novom traumom u životu. Kebra ne pjeva, on sriče slogove.

    Muziku podržava

    “Kako to misliš mi” je izazvala oduševljenje publike. “Svaka definicija gubitak je slobode” s drugim dijelom distiha “Pusti neka mašta uživa u tome” (zvuči kao Kebrin umjetnički manifest) je također udarila pečat ove večeri.

    I dok Kebra reži i sriče slogove, riječki Jonathan zvuči kao pravi prepotentni novovalno-punkerski sastav (to je kompliment).

    Jonathan je u “Communicate” dao mogućnosti da okupljeni plešu. Marširajući plesni ritam i vokal pun testosterona omogućili su ritmičko razbacivanje publici. Pjevač je doživljavao katarzu kroz urlike i povike, a i mi skupa s njim. Jonathan od svih možda nije bio najbolji ove večeri, ali definitivno najsvjetskiji.

    Članovi Jonathana su bljesnuli u pjesmama kao što su “Pictures”, “Maggie” i “School”. Djelovali su vidno usvirano, napucano i obdareni strujom i međusobnom kemijom. “A nakon nas Kojoti” rekao je pjevač. “Godine prolaze”, natuknuo je poznati Bajagin hit.

    Zvijezde večeri, reformirani Kojoti počeli su pola sata iza ponoći s “I Wanna Be Your Dog” iz repertoara Iggya Popa i The Stoogesa. Dočekani su kako i dolikuje zvijezdama večeri, pljeskom i transparentima.

    Alen, Vanja, Davor i Bobo su se ukazali na sceni pojačani klavijaturistom, a pripomogao im je i Igor Djeke, usnoharmonikaš koji surađuje s Kojićem u Disciplini kičme. Funkoidna i psihodelična “Jedva stojim” nastavila se rolati na započeti furiozni povratak nakon sedamnaestogodišnje hibernacije, dok je “Sto milja daleko od nje” formirala grotlo. “Pet milijardi ljudi” i obrada Kojine “Trese, lupa, udara” također su izazvale ludilo, “Lud od slobode” je donijela još jedno pjevanje s publikom.

    Kojoti su djelovali kao da nikad nisu otišli, a njihov garažni blues rock je ostario mnogo bolje nego što je itko prognozirao, pogotovo novinari časopisa Nomad, koji su Alena, Davora, Vanju, Marija i Bobu vrijeđali gore nego što sada najsnobovskiji mediji govore o cajkama. Taman kad su se Kojoti ispuhali, negdje na prijelazu milenija, na svjetsku su scenu došli neki novi klinci, The White Stripesi i The Black Keysi, tako da je tog zvuka itekako falilo.

    “Izgubljen u svemiru” i “Halucinacija” su nastavile sjajan niz, no to je samo bila predigra za “Hodala je pola metra iznad zemlje“, koja je publiku potakla na pjevanje s bendom. Dramaturški vrhunac je pripao psihodeličnoj “Zajaši zmaja”, a kraj regularnog dijela je pripao prvom hitu “Razuzdan i lud”.

    “Posljednji metak” i “Ti imaš ono što meni treba” izvedene su na bisu koji je zvučao, ruku na srce, tek dijelom isplanirano, odnosno više spontano.

    I Alen i Davor su ostali vidno iznenađeni pozitivnom reakcijom publike i bila bi šteta da priča o Kojotima ostane samo na ovome. Sad još nek’ se Nomad reformira pa da vidimo tko je imao jači povratak.

    Muziku podržava