Thomas Jefferson Cowgill, poznatiji pod imenom King Dude, sinoć se s bendom vratio u Zagreb, spreman da nam još jednom prepriča svoje viđenje seksa, straha i ljubavi svojom mračnom folk rock glazbom metal prizvuka. Za ovakvu biblijsku ispovijed mračni prostor Vintagea pokazao se kao pun pogodak: ‘povorka’ odjevena u crno od glave do pete pojavila se na pozornici i započela svirku elegijskog tona.
Posljednji studijski album King Dudea je ”Music to Make War to”: njime su i počeli zavoditi publiku. ”Velvet Rope” stvar je koja vas odmah uvede u perspektivu svijeta jednog izmučenog pojedinca. ”I Don’t Write Love Songs Anymore” nastavila se u sličnom tonu: na trenutke mi se činilo kao da svjedočim povratku Iana Curtisa koji nije nastavio tamo gdje je i stao, već je odveo svoju glazbu u ponešto drukčijem smjeru, Mefistovom smjeru. Koliko sam primijetila, King Dudea često i nazivaju ”Mefistom folk glazbe” što i nije čudno: zaista odaje dojam nekakvog antijunaka koji nas vodi kroz tamu: ali kroz nju nas vodi Luciferovim svjetlom.
Dok ga slušam u tamnom prostoru Vintagea, čujem toliko toga: uzvišeni blues, rock, folk, gubitak nade u bilo kakvo spasenje… kao da pred sobom imam mračniju verziju Nick Cavea. I baš kada pomislim da sam uspjela secirati taj kompleksni zvuk, opet me iznenadi: odjednom čujem elemente koje bih bez problema pripisala Trentu Reznoru.
Novi album se nastavi s idućom pjesmom, ”Twin Brother of Jesus” u kojoj po prvi put mogu uživati u tihom, zlokobnom pjevanju basistice/vokalistice benda: odjednom se nađem kako uživam u mračnoj uspavanci.
”I’m not scared to die; start to live like they did in the end back in 1969…” Beznadnim stihovima ”I Wanna Die at 69” na trenutak me, kao aspolutni kontrast i neplanirana parodija, asocirala na vrckavu ”Summer of 69” Bryana Adamsa: svakako sam uživala u ovoj mračnijoj strani 69. godine.
Činilo mi se kao da je koncert, planirano ili slučajno, bio podijeljen u dva dijela: drugi je imao osjetno žešći metal prizvuk za kojim sam nakon melankolije prvog dijela žudila. Bombastična ”Sex Dungeon USA” bila je ta koja je koncert odvela u drugom smjeru ako se ne varam.
Tu negdje Cowgill je i počeo komunicirati s publikom, komentirajući kako je klavijaturist benda tog dana dao otkaz, ali je pokazao da ga i shvaća riječima ”that’s okay, I’m a real son of a bitch”. Svirka se nastavila žestokim, nazvala bi ih metal meets vestern mood numerama, da bi se smirila tek na bisu, gdje je Cowgill solo izveo još dvije stvari, nježnu ”God Like Me” i ”Lucifer’s the Light of the World”, idealnu za jedan zadnji, šaputavi sing-along. Proročka misa King Dudea je tako kroz šapat privedena kraju – do idućeg posjeta ovog ”Mefistovog plavookog vraga”.
