Zaplovili smo valovima s veslima u obliku gitara vozeći 120 na sat, zamislili smo život u ritmu muzike za ples, pjevali smo do zore i šećući istom stranom ulice sreli davno izgubljenu djevojku s otoka. Bili smo robovi ljubavi, djeca ulice, najljepši na svijetu, i to sve u roku od dva sata. Ne, nismo bili ni pijani, ni napušeni. I ne, nije nam bilo lijepo, lijepo, neopisivo.
Koliko god se činio jednostavnim, Jura Stublić je jedna nadasve zanimljiva pojava na hrvatskom, a i širem području. Iako sam u vremenu stvaranja njegovih zadnjih studijskih uradaka bio dosta mlađi, i bez roditeljske pratnje njegovom nastupu nisam mogao nazočiti, on se pobrinuo za moje probleme. 
Okružen pomlađenom skupinom Film i ostarjelim pjesmama, nastavio je širiti dobre vibracije, i nakon tolikih godina začuđujuće – puniti koncertne prostore. Kao svojevrstan socijalni fenomen koji će se možda jednog dana neuspješno istraživati na katedrama sveučilišta, ipak biva pogođen titulom nekog tko živi na staroj slavi i čije se pjesme sa set liste mijenjaju jedino po redoslijedu. 
U subotnju večer na zagrebačkom koncertu održanom u, za njega tradicionalnom prostoru Tvornice, odsviravši pjesme “Trgovci srećom” i “Odvedi me iz ovog grada“, jest malčice promijenio set listu, ali nas je također vratio u razdoblje jure, kad su dinosauri bili još prilično živahni. 
Naime, revitalizacija samog koncerta prilično starim pjesmama djelovala je kontraproduktivno, rezultirajući nepoznavanjem spomenutih i zbunjenošću u publici.
S tim izvrsno odsviranim starim pjesmama ostvario je dva efekta. Vratio nas je dakle u vrijeme početaka novog vala, koji je u međuvremenu također ostario, što u razdoblju sveopćeg ludila za njim nije loše. I drugo, ostale je pjesme on i njegova prateća skupina Film, izveo doista razočaravajuće.
Vodeći se starim citatom da ‘ako želiš primijetiti promjenu, moraš zabilježiti ovo sad’, ja, kao netko tko je prisustvovao svim njegovim dosadašnjim tvorničkim ali i ostalim koncertima, osjećam se dovoljno stručnim za donošenje suda o drastičnom padu kvalitete zvuka i slike njegovih nastupa.
Neusviranost sastava, koji po godinama ali i kvaliteti daleko odskače od originalne postave grupe Film, na posljednjem koncertu je najviše došla do izražaja. No nisu ni oni sami bili krivi, pošto je glavni akter nastupa preuranjenim, zakašnjelim ili jednostavno zaboravljenim dionicama vlastitih tekstova doprinio sveopćoj katastrofi. Nakon njihova prošloljetnog lošeg nastupa u pakoštanskom Soda baru, ipak sam pomislio da su ambijent poput disco kluba i mjesto u kojem su svirali morali umanjiti motivaciju, iako ih to ne opravdava. Sada, pred domaćom publikom i u metropoli, gdje, iako je etabliran izvođač, lošim nastupom može si nanijeti štetu, on čini sličnu stvar.
Napokon kad su i uspjeli jednostavno ‘svirati’, pažnju mi je nepovratno odvlačila pojava loše kopije legendarnog gitarista The Rolling Stonesa, Keitha Richardsa. Naime, gitarist Jurislava Stublića, popularno nazivanog Jura, očito je zaluđen likom i djelom jednog od najvećih i najpopularnijih gitarista uopće.
Richardsov oblik sviranja niti je najbolji, niti je tehnički najprecizniji, ali je ipak tako prokleto dobar. Njegove kretnje po divovskim pozornicama niti su koreografski dirigirane, niti su najspretnije, ali su ipak tako prokleto cool. Njegovo lice niti je najglatkije, niti odgovara modernim kanonima muške ljepote, ali je ipak tako prokleto gusarski zavodljivo. Kad nešto kaže, napravi, odsvira ili jednostavno padne sa palme, to trenutačno ulazi u anale povijesti, a kroz knjige ili filmove pokušavali su ga analizirati različiti književnici i filmski redatelji. Zbog različitih gluposti koje nose njegov potpis histerična masa ga je još više obožavala, a kao važan utjecaj spominju ga mnogi.
Ipak, važno je razlikovati utjecaj od loše imitacije, što je bio nesretni slučaj prošlog nastupa, koji je kulminirao gotovo potpuno raskopčanom košuljom mlađahnog gitarista, što je također jedan od zaštitnih znakova popularnog glazbenika. Jer ipak, garderoba Keitha Richardsa, najčešće u tonovima napadnih kričavih boja, a po veličinama ili prevelika ili premala, a nikad taman, jednostavno mu tako prokleto dobro stoji.
Ipak, ja sam bio spreman zanemariti spomenutu nevjerojatnu sličnost, za koju sumnjam da je bila slučajna, da je glazbeni dio bio dobro odrađen. On je odrađen samo solidno, a mladi gitarist, čije ime ne znam, osim solidne solističke dionice umetnute u sredinu popularne “Mi nismo sami“, što je na razočaranje prisutnih pjesmu veoma skratilo, nastupu nije ponudio ništa novo.
Nastupu je od početka rapidno padala kvaliteta, a klimavu konstrukciju Stublićevih nota pridržavala je ritam-sekcija. Skrivajući se iza sunčanih naočala, marame i košulje, kose skraćene na svega par centimetara, svirajući air guitar bolje od pobjednika istoimenog natjecanja, cijelu večer širio je poruke mira i ljubavi.
Koncert nije bio savršen, ali njegova ljepota leži baš u nesavršenosti, ili kako je i on sam istaknuo: “Njegova glazba živi na pozornici“.
Ipak, glazbenik iz Sesvetskog Kraljevca, vlasnik lijepog baritonskog glasa koji nas je pratio od novog vala, preko ratnog razdoblja, do prošlog nastupa, autor nekih najljepših ljubavnih, ali i socijalnih kompozicija, ipak je ostao nevjerojatno konzistentan svome liku i djelu.
Unatoč svim nabrojenim nedostacima, nemoguće je da njegovim obožavateljima nisu ugodno sjele melodije emotivne “Doći ću ti u snovima“, plesne “Zamisli život u ritmu muzike za ples“, odsvirane kao u prvotnoj verziji davno zabilježenoj na vinilu, ili rockerskih “Valova” kojom je nastup otvoren. Neke njegove pjesme su ipak apsolutni klasici čiju vrijednost nikakav loš nastup ne može umanjiti.
Ipak, ako je nekom ovo bio prvi susret sa popularnim kantautorom, sigurno nije bio i najreprezentativniji i najugodniji. U tom slučaju preporučio bih im izbor iz njegove bogate diskografije. Još samo da se ostvari njegova želja o reizdanju svih albuma, tako da ih možemo sve imati u svojim fonotekama, njegova glazba živjet će ne samo na pozornicama, nego zauvijek.
