Jura Stublić u Tvornici: Sve nas nosi isti val

Nakon koncerta grupe Toto koji se održao u ožujku 2018. opet sam upao u vremensku crvotočinu. Jura Stublić je, praćen svojim sastavom Film, na koncertu u Tvornici pokazao da za njega vrijeme stoji. Dobri, dragi Jura je i dalje u 1989. (povremeno i u 1993.) i samo je falilo da sa scene prozove Antu Markovića i stabilizacijski program Saveznog izvršnog vijeća. Umjesto toga, na početku izvođenja pjesme “Chicago” prozvao je Ministarstvo financija koje, kako kaže, ne štiti autore, te im umjesto olakšica obračunava porez.

I to je bilo otprilike sve što se tiče nekih određenih dnevnopolitičkih tema, naravno, ako izuzmemo angažiranu “Bili cvitak”, koja je od strane okupljenih prihvaćena kao da je 1992. Stublićeve pjesme tvrdokorno žive svoj život u već nekoliko generacija publike i sam Stublić dao je pregršt razloga zašto je to tako – te pjesme su prokleto dobre, mnogo bolje nego što je to Stublićev suvremenik sličnog prezimena pokušao ustanoviti u malignoj “Roll Over Jura”. Kako kaže pjesma, cijelu publiku nosi isti val – dobre vibracije i dobra muzika. Zlobnici bi rekli, mora biti isti val, kad je mimo Novog vala Jura malo toga napisao, no ono što je napisao, žilavo se drži.

S obzirom da je Stublić od početka devedesetih do sada zapravo jedino aktivan kroz koncerte, na samom nastupu nije bilo velikih iznenađenja; osim, naravno, velikog oduševljenja okupljenih što opet mogu čuti “Srce na cesti”, “Rob ljubavi”, “Mi nismo sami” i druge uspješnice Jurine karijere. Nastup je počeo sa “Zajedno” (koju je otpjevao Jurin gitarist Borna Čop) pri čemu se dogodio klik između izvođača i publike. Ovi prvi su djelovali kao da imaju najljepši posao na svijetu, a ovi drugi kao da su na najboljem mjestu na svijetu. Prateći sastav je djelovao spremno, a ekstatična reakcija publike je povremeno prikrivala povremene intrumentalne aranžmane kojima je samo falila etiketa ‘made in hotelska terasa in Murter’. Energija publike je nosila pomalo umornog Juru, kojem kraj ovakvih poklonika stvarno jako ‘malo za sriću triba’. Jura je citat Beach Boysa “Good Vibrations” u svojoj pjesmi “Dobre vibracije” otpjevao bolje nego Brian Wilson prošle godine u Beču – no dobro, to možda i nije toliko teško za učiniti.

Jura se povremeno gubio u predugim i pomalo dosadnim govorancijama između pjesama, no valja spomenuti da je nekoliko pjesama posvetio njemu bitnim ljudima: pokojni Tigran Kalebota je dobio posvetu “Dijete ulice”, Stephen Hawking “Mi smo pali s Marsa”, a obrada “Osmijeha” posvećena je Dragi Mlinarcu uz komentar: “Svi smo mi djeca Drage Mlinarca”. Dio publike je sam od sebe posvetio pjesmu “Sjećam se prvog poljupca” svom omiljenom nogometnom klubu, tako da su riječi refrena pjevane otprilike ovako:

“Vjeruj, nema života bez Dinama
Dao bih i milijardu dolara
za jedan sekund Dinamovog sjevera.”

Usred koncerta Jura i bend povukli su se na dvadesetominutnu pauzu, a onda su nastavili tamo gdje su stali: “Neprilagođen” je otpjevao gitarist Borna, koji sasvim sigurno nije samo gitarist, nego i Jurin sekundant na koncertu. Klavijaturist Hrvoje je bio solidan, jedino što su povremeno iz njegovih klavijatura izlazili pomalo čudno zvukovi (nije riječ o falšanju ni pogreškama u sviranju), dok je ritam sekcija Filip – Mario vukla poput lokomotive.

A Jura je u svojoj zreloj životnoj dobi i može se osvrnuti i reći kako se na svoj bend i na svoje pjesme može osloniti i da ga neće iznevjeriti. Nekad je i to dovoljno.