Zagrebačka je Kinoteka jučer u sklopu svog hvalevrijednog projekta FonoKinoteka ugostila Nikolu Vranića/J.R. Augusta, čovjeka kojeg, vjerujem, dodatno ne treba predstavljati. Ne samo da je ugostila njega već je ugostila i njegov cjeloviti ansambl. Ukupno je tako, skupa s Vranićem, na pozornici bilo sedamnaest ljudi – mješoviti zbor, gitarist, tenor i bariton saksofonisti, bubnjar te konačno – kontrabasist. Uz ovog potonjeg, koji se usput rečeno pokazao kao vunderkind kontrabasa, August je sa svojim sastavom konačno postavio zavidno čvrste temelje za svaku daljnju izgradnju svih svojih kako sadašnjih tako i budućih bogatih zvučnih kulisa.
Počelo je nešto malo prije 21h i nastavilo se bez sekunde praznog hoda sve do 22:30h. Tijekom tih sat i po vremena Vranić je napravio sjajan presjek svoje dosadašnje diskografije sastavljene od pet EP-a, demonstrirajući tako svu raskoš smisla svoje muzikalnosti. A taj smisao je, vjerujte mi, velik, jako velik. Jesam li spomenuo da je Kinoteka bila rasprodana? Nisam? Evo, sinoć u toj dvorani nije bilo slobodnog mjesta.
Uz službeno objavljeni materijal bilo je tu još pregršt pjesama koje svoje mjesto na nekom novom izdanju tek čekaju. Bila je to doduše utvrđena setlista koja se manje više mogla čuti i na ostalim Vranićevim samostalnim koncertima, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da se u tim izvedbama sinoć nalazilo puno više sigurnosti i uvježbanosti. Već je od prvih tonova uvodne “The Brown Trout and The Nightingale” bilo očigledno kako Vranića glas služi bolje nego ikad, ali također i njegovo sviranje klavira uzdiglo se na viši nivo. Puno je sada više (riječnog) toka u tim izvedbama, a manje kojekakvih brana i blokada.
Ono što je cijeloj večeri dalo osobit ugođaj potpuni je izostanak žamora publike. Mjesta u Kinoteci su očigledno sjedeća te prostor, pogodite, ne posjeduje šank. Pa prema tome, ništa drugo ne preostaje nego prepustiti se čistoj uživanciji izvedbe, baš kao što se to radi u kinu ili kazalištu. Teatralnost Vranićevog opusa i jest ovećeg kalibra i vrlo je vjerojatno da bi se baš iz ovakvih prostora ponajviše gradilo i ime izvođača i publika oko tog imena. Samo što, čovječe, tko može mirno sjediti dok svira “Darkroom Boogie” ili “The Exorcist” ili “Black Limousine” ili bilo koji drugi groove klavirskog bluesa kojeg Vranić sipa poput aseva iz rukava?
Mješoviti prateći zbor opet je učinio svoje igrajući ulogu ili vraga ili anđela koji sjede na ramenima kolovođe ansambla. Bilo je tu puno tekstualnog crnog humora, ali i zanositih poetičnih eskapada uvjerljivo filtriranih kroz prizmu sjajnog pjevanja. U tom smislu istaknule su se u prvom redu “Misanthropist“, “The Exorcist” i “The Womanizer” te sušte idejne suprotnosti “Lead The Way”, “When I Go Fishing” ili “Dangerous Waters”. No, kad priču kreneš pričati muzikom, žanrovskih poigravanja jednostavno mora biti. U protivnom, stvari ne radiš kako treba.
Jedina stvar koja je bockala po uhu izostanak je gitare iznimnog mladog jazzera Pavla Miljenovića. Čovjek je doduše bio tamo, svirao je (ritam, slide, solo, izaberite), ali jako se malo toga moglo čuti. Možda je to furka na one dane prvih glazbenih sastava prije izuma struje kad gitara zvukom niti nije mogla konkurirati ostalim instrumentima. A možda sinoć pojačalo jednostavno nije bilo odvrnuto do kraja. Šteta, jer dobar gitarski rad (kakav Miljenovićev i jest) ovom sastavu može donijeti samo neupitan benefit.
I da previše ne duljim, koncertna godina dobro je počela. Razina kvalitete održat će se postojanom ne isključivo ako neki organizator u neki kolosalni prostor ugura neko ime koje se vodi kao superveliko i globalno (pre)poznato već ako se ulog od čije god strane usmjeri na mlade izvođače kojih ovdje ne da ne fali, nego ih nikad nije bilo više. Sinoćnji rasprodani koncert bio je doživljaj samo takav. I znam da će se sljedeće ljeto sigurno gledati nešto kolosalno i spektakularno što će sistemski ući u anale domaće koncertne aktivnosti naredne godine. U mnogim će bilježnicama ipak sigurno debelo biti podcrtan i sinoćnji koncert. I svijet opet neće znati kakva se samo ovdje muzika kuha. Ili hoće?
