J.R. August u KSET-u pokazao da je daleko iznad prosjeka

Sinoć je u Zagrebu sigurno negdje svirao neki tribute bend koji je popunio klub i tijekom čije je svirke publika doživjela sveopću ekstazu jer je za sitnu lovu uspjela čuti pjesme bendova koji za istu uslugu naplaćuju višetruko veći iznos. I to je divno.

U KSET-u je svirao J. R. August, pravim imenom Nikola Vranić, i u gotovo dva sata svirke prepun klub doveo do ekstaze autorskim materijalom. Čemu ovakav uvod? Zato što sam se jutros probudio, otvorio paštetu i iz nje je iskočio neki tribute bend koji mi je prodavao hitove 70-ih po akcijskoj cijeni, a ja sam htio da mi iz paštete iskoči nešto novo, nesvakidašnje, nešto što je nastalo na ramenima divova.

Zato je sinoć dobro bilo biti u KSET-u. Tamo se moglo čuti nešto zbilja dobro i osvježavajuće. Bio je tamo autorski izvođač i bio je tamo oveći broj publike vidno oduševljene nastupom. To se zove recept za stvaranje glazbene scene – događaj o kojem će se sutradan pričati. A vidjeti na stageu petnaest ljudi unesenih u transžanrovske smicalice maestra Vranića upravo je to. Sljedeće jutro nisi siguran jel’ se zbilja dogodilo ili je bio san.

Večer je otvorio dječak imenom Sebastian Doe koji je imidžom zakašnjelog hipija te naoružan gitarom i stihovljem sačinjenim od ortodoksnog pozitivizma, tijekom polusatne svirke, izveo autorski materijal beskonačnog durskog folka. Vrstan na gitari i ne tako siguran s glasom, Doe je ostavio dojam trubadura višejezičnog mantranja školskih pozitivističkih metafora, uz nerijetko ispadanje iz tonaliteta. No, iskreno je, reklo bi se, iz srca i duše, pa je u redu.

J. R. August tj. Nikola Vranić svoj drugi ovogodišnji, ali i općenito, veći koncert otvorio je s draguljem “Distort Reality”, produženim i prearanžiranim za ovakvu antisvečanu prigodu. Otvaranje koncerta nije moglo biti bolje. Bila je to dobrodošlica u ‘zemlju u kojoj rastu limuni i cvjetanju nema kraja’ i u kojoj ‘Beatlesi sviraju svoje B-strane i možeš se pridružiti bendu.’ Njegov bend, sačinjen od Miroslav Lehpamera na bubnjevima, jazzera Pavle Miljenovića na gitari te svestranog Maka Murtića na saksofonu, otkrio je dovoljno dobru međusobnu kemiju i razumijevanje na stageu. Ovakvoj formaciji očigledno bi se mogao dodati još i kontrabas, čisto da popuni taj nedostatak dubokih tonova, no ono što u Vranićevim pjesmama ispravlja sve moguće nedostatke instrumentalnog dijela svirke, onaj je vokalni segment i to u izvedbi zbora vođenog od strane Sebastiana Jurića. Bilo da je riječ o bluesu, ragtimeu, rocku ili gospelu, devet ženskih glasova i dva muška izvedbom uspješno obuhvaćaju sve skladbe i drže ih na okupu i pod kontrolom.

U setlisti je Vranić konačno odlučio zastupiti sve dosadašnje EP-jeve, ali je također predstavio i pregršt materijala koji još nije snimljen. Taj materijal slobodno bi mogao biti snimljen i uživo u jedno ili dva poslijepodneva, obzirom da svi članovi ansambla većinu tih pjesama sad već vjerojatno poznaju u dušu. Živahne “God Gives, God Takes”, “When I Go Fishing” ili “Dangerous Waters”, nabildane zaraznim gospelom, daju naznaku mogućeg albuma godine. Kad se još k tomu uzmu pjesme poput “When I Wake Up Tomorrow”, “The Trout And The Nightingale” ili “Everything’s Alright”, najavljeni LP “Dangerous Waters”, ako se ovdje uopće radi o materijalu koji će se na tom LP-u naći, mogao bi biti jedan od onih jedinstvenih pogodaka koji se na sceni pojave jednom u deset ili dvadeset godina.

Nova doza osvježenja stigla je s pjesmom “Changed Man” (duet s djevojkom iz zbora, Jelenom Mesarić) te s grmljavinom Miljenovićeve gitare s kojom je počela “Black Limousine”. Čuvši ovakav alternativni početak ove desetminutne sage, ne mogu se oteti dojmu da je tijekom cijelom koncerta nedostajalo više gitare. Pjesma je izvedena briljantno, bilo da se u obzir uzme ekspresivni Vranić, uigrani zbor ili vrišteći saksofon Maka Murtića. Urlik publike po završetku ove priče dao je od znanja da se radi o dovoljno velikom djelu, mamcu kojeg će masa radu doći i zagristi.

Odsviran je regularni dio koncerta, a odsviran je i bis (povratak rocku s “Everything’s Alright” bio je pun pogodak), međutim svirka je bila toliko dobra i zarazna da nitko nije htio ići kući. Neplanirani drugi bis dogovoren je na licu mjesta, a izbor je pao na čuvenog “Womenizera”. S pričom o jednom prosječnom luđaku završena je večer i rendezvous s autorom i njegovom ekipom čiji je izričaj i sveukupna izvedba daleko, daleko od prosjeka.