Jonathanova dijalektika ljubavi i emocija

    1538

    Jonathan u Rijeci: promocija albuma ”To Hold”

    60Kn – 80Kn
    Datum i vrijeme: Subota, 21.4.2018. @ 20:30
    Mjesto održavanja: Pogon kulture (ex-Stereo) Rijeka , Strossmayerova 1

    Sigurno znate kada ispred sebe gledate nastup nekog benda koji više odgovara svjetskim, nego regionalnim okvirima. Prepoznatljiva mantra oko Jonathanovog bijega u inozemstvo i konačno oslobađanje od prepreka koju muče svi domaći bendovi pjevajući na engleskom jeziku, zaista bi trebala već jednom prestati. Jučer je ispunjeni riječki Pogon kulture od početka stvarao atmosferu velikog događaja, odnosno koncerta koji slušateljima i članovima benda predstavlja više od same glazbe.

    Premijerno izvođenje nekih pjesama, Lovely Quinces kao posebna gošća, impresivan lightshow i zvuk, publika koja će gotovo dva sata oduševljeno klicati bendu samo su dio onoga što se moglo doživjeti uz repertoar. Ovu doživljajno-spoznajnu komponentnu pak svako može protumačiti na svoje jedinstveni način, ali rijetko tko je iz Pogona otišao hladan ili indiferentan. Vjerojatno više iscrpljen i emocionalno ispražnjen.

    To Hold, treći studijski album, objavili su prije dva mjeseca, a osam pjesama nije bilo teško naučiti i zapamtiti. Osobno, nešto sam se više mučio s albumom zbog prohodnosti i što mi određene pjesme nisu otpočetka sjele, ali kada se napravi fuzija prvog i drugog albuma, koji su tematski i po atmosferi podosta različiti, onda je moguće iz “To Hold” dobiti Jonathan u najboljem izdanju do sada. Neke pjesme s albuma već su bile predodređene da uživo postanu instantni blagoslov i prosvjećenje.

    Muziku podržava

    Točno na vrijeme, kao velika prijateljica i podrška, mlada splitska kantautorica Dunja Ercegović stala je na pozornicu i u pola sata nastupa podsjetila prisutne zašto je kao lavica kada pjeva, a tako mirna i sramežljiva kada treba govoriti između pjesama. U pjesmi se osjeća snaga, energija i duh nekih drugih vremena kada su ljudi poput Joan Baez ili Boba Dylana kročili svojim samostalnim putevima.

    foto: Filip Kušter

    Nema se tu previše toga za dodati, Lovely u dosadašnjih sedam-osam nastupa na kojima sam bio nikad nije razočarala i još uvijek svojim moćnim glasom probija nevidljive glazbene granice. Ono na što se čeka, iako je nastupala i nastupat će diljem svijeta, je jači i bolje popraćeni internacionalni ispit. Do onda, želim da ima što manje pauzi od nastupa i da bez straha prilazi svakom izazovu.

    Kao što to priliči domaćinima, nisu željeli da gosti/publika čekaju duže od predviđenoga te su na vrijeme na pozornici postavili prepoznatljive motive i namještaj. Reminiscencija na neke davno zaboravljene događanje, mladost, izazove te bolne trenutke povećavala se tijekom nastupa u valovima. Prva pjesma, ujedno i posveta ‘editorovskom’ nasljeđu, otvorila je nastup Jonathana koji su od “Wake Up Call” djelovali kompaktniji nego ikad prije.

    Sigurno je tome pridonio i dodatni lightshow koji su postavili, slike i štafelaji prethodnih albuma, dubinska povezanost s prostorom bivšeg Sterea pa i na koncu, ljudi u prenatrpanom prostoru, od kojih je barem polovica izravno ili neizravno poznavala Zorana, Branka, Tomislava, Nikicu, Darka i Hrvoja.

    Kada se sve te stvari skupe u jednom prostoru, a koncert se nastavi s “Who Lies to Whom” i još uvijek njihovim najvećim hitom “Maggie”, početnih par minuta doslovno preleti, a slušateljima ne preostaje ništa drugo nego se prepustiti struji. Cijeli zvuk kao da je bio dodatno pojačan te starije i novije pjesme imale su gotovo jednaku dinamiku. Čak ni “Pictures”, koju se može okarakterizirati jednom od mirnijih i laganijih, u ovom novom, nadograđenom obliku u kojem se ne ispušta iz vida stihovna emotivnost, nije dopustila onaj ‘down’ moment koji se zna dogoditi kada bend svjesno krene s nešto smirenijim setom.

    Trnci koji su nas prošli na “Pictures” prethodno su se javili i na lijepom duetu u novoj “I Don’t Mind”, a Lovely se tom prilikom još jednom popela na pozornicu. Četverominutni dijalog koji se događao između nje i Zorana predstavljao je zaista neobičan, ali i prvoklasni melankolično-ljubavni događaj koji vrijedi zabilježiti. Ujedno, to je bila i prva situacija u kojoj su Jonathan podijelili glavni vokal te na taj način dali dodatni smjer svojoj glazbi.

    Vjerojatno najimpresivnija u službenom dijelu koncerta predstavila se “Way To Go” s kojom se njihova žanrovska neograničenost može sagledati na više razina. S prepoznatljivim Darkovim i Tomislavovim gitarističkim preklapanjima, i synthom koji daje pozadinsku dimenziju više, pjesma se razvija u pravu stadionsko-zborsku himnu, u maniri najboljih dana s “Funerala” Arcade Firea.

    Regularni dio završen je s prvoalbumskim “XYZ”, “The School” i singlovskom atomskom bombom za koncerte “Try To Get Even”. Ustvari, sve tri pjesme su nevjerojatno visokog intenziteta, nabrijane, sirove i uz Zoranovo paranje glasa čine pravu emocionalnu eksploziju nakon koje bez sumnje slijedi zasluženi bis ili dva.

    Uz sveopći smiješak i nekontrolirane uzvike iz publike, momci su se kroz koju minutu vratili na pozornicu i rekli kako nas je lijepo vidjeti u tolikom broju te da se vjerojatno svi sjećaju nekih prošlih vremena kada je scena bila stacionirana u Palachu i vrtjela se oko rocka. Zoran je shvatio da je vrijeme za šalu te nadodao kako slijedi pjesma koja baš ne spada u tu domenu. Istina, “I Never Meant To Be There” svoje korijene vuče iz nasljeđa Roxy Musica i Bryana Ferryja, ali ju to nikako ne čini manje njihovom, s obzirom da je na neki način i to dio Jonathanovog stilskog izražaja.

    Povratak u osamdesete bio je obojan ljubičastim svjetlom i laganim ljuljuškanjem koje se može nazvati plivanjem u ritmu. Verzija uživo utoliko je bolja zbog načina na koji joj je pristupio bend, pomalo u zezanciji, pomalo ozbiljno, a i svojim zvukom sam uvod u pjesmu bio je fascinantan. Sa “Something To Cry About”, prvim singlom s trećeg albuma, završen je prvi bis koji se činio previše kratak, a ostale su i neke pjesme koje ne bi smjeli preskočiti.

    Za prvu sam mislio da će to biti “Battles”, s obzirom da je to numera koja svojim postupnim razvojem nudi katarzičan završetak. Ipak, katarza se prebacila na “Heaven” i “Mama I’m Ready”, a ja sam shvatio da nema razloga tražiti više. Jonathan su postali bend koji si može dopustiti izostavljanje vrlo dobrih do odličnih pjesama, nauštrb ostatka koji je nezamjenjiv. S obzirom da se radilo o promociji albuma, ali i svojevrsnoj kruni dosadašnje karijere u kojoj su objedinjene sve njihove faze, čuli smo od svega pomalo. Na kraju, posve smo uvjereni da Jonathan ne predstavlja samo još jedan bend u nizu koji se pojavi pa postupno ispari sa scene.

    Njihovi dometi su nesagledivi i iz perspektive većine fanova objedinjeni u toj već dosadnoj frazi “svjetski, a naše”. Kao da mi nismo dio toga svijeta.

    Zbirka je sada kompletna. Imamo “Bliss”, “To Love” i “To Hold” postavljene na pijedestal, a njihov mladenački duh sigurno neće stati samo na tome. Koncerti su njihov umjetnički performans pun energije i ludila, plesanja i skakanja, znojnih ruku, puknutih žica i srušenih mikrofona. Osobne emocije članova kao plima preplavljuju sve ispred i nema druge nego ostati im vjeran, jer ono što njihov rad nudi u domeni je dubljih neoromantičarskih pobuda za sve duše koje su kroz glazbu osjećale slikovitost i povezanost. Krešendo, pljesak, zastori, Jonathan.

     

    0 Shares
    Muziku podržava