Jonathan Bree u Močvari: Njegovanje izgubljene umjetnosti čuvanja tajne

    303

    Kada govorimo o slavnim junacima ili antijunacima koji su nas svojom pojavom nastavili proganjati još dugo nakon što smo ih prvog puta imali priliku upijati s filmskog platna, sjetimo se Edwarda Škarorukog, Michaela Myersa, Pennywisea, Hannibala Lectera, Jasona Vorheesa, Jokera ili pak V.-a iz ”O za osvetu”: sve su to opasni ili barem jezivi likovi zbog kojih odbacujemo sav zdrav razum da bi im se podčinjeni približili kako bismo im skinuli masku i otkrili koja se priča krije pod njom.

    Danas za takve groteskne junake nisu više rezervirane samo stranice romana, kino platna ili kakve kazališne pozornice koje su nam vjerno dočaravale one mračne, dotad neizrečene ideje. Neshvaćeni junaci lica skrivenog od publike, a sa srcem na rukavu već neko vrijeme imaju svoje mjesto i u glazbi: počevši od svih lica Davida Bowieja pa do Daft Punka ili posljednjih nekoliko godina jako popularne Sie: svi oni, na jedan ili drugi način, njeguju izgubljenu umjetnost čuvanja tajne. Jedan od njih njeguje tajne, barokne nijanse indie popa: čuvar ove tajne je Jonathan Bree, kojeg smo sinoć mogli poslušati na jedinom mjestu prikladnom za stvarne riječi nestvarnih pojava: u Močvari.

    Muziku podržava

    Gledam u oči pjevača čije je čitavo lice prekriveno bijelom maskom dok on sam stoji gotovo pa ukopan na mjestu: vrijeme je da počne jedno nadrealno iskustvo imena Jonathan Bree. Suprotno njemu koji je kretanje sveo na minimum, dvije plesačice, odjevene u bijelo od glave do pete morbidno klize pozornicom, ne otkrivajući ni centimetar gole kože. Bubnjar i basist također kriju svoj identitet maskama i iz pozadine pozornice daju melodije ovim tužnim pierrot klaunovima. Bree, još uvijek nepomičan, gleda netremice u publiku i gotovo kao da traje natjecanje u zurenju na koje smo pristali kupnjom karte za koncert.

    Bree nam zakriven otkriva kako to izgleda kada se nađemo na nepoznatim mjestima za koja nam nije jasno kako smo dospjeli do njih: hodanje u snu nas je dovelo do njih. Tako je koncert i počeo sa ”Sleepwalking” s istoimenog albuma, od kojeg se mahom i sačinjavala setlista. Bree je odjeven u hlače visokog struka s tregerima i staru košulju te uz pratnju svojih prerijski odjevenih plesačica imitira tijekom čitavog koncerta ono što se paralelno odvija na video platnu u pozadini: spotovi pjesama u kojima smo se, prije nego što smo sad to napravili uživo, uspjeli opčiniti noir magijom Jonathanovih pokreta u baroknom indie stilu.

    Tako tijekom ”Fuck It” započne psihodelično marširanje, tijekom ”Valentine” plesačice otpuhuju puse publici dok Bree odsutno kida latice ruže i igra ”she loves me, she loves me not” igru… Takav nadrealan, filmski pristup koncertu ono je što su fanovi od tipa poput Jonathan Breea i očekivali: sve mračne indie pop melodije indie stare duše koje smo dosad slušali u njegovim pamtljivim spotovima nalik na romantiziranu noćnu moru sada su se samo prenijele uživo na pozornicu. Već spomenuta plesačica sada drži mikrofon i pjeva ”Say You Love Me Too” – robotski šapuće riječi koje bi vrlo lako mogao šaputati zaljubljeni antijunak – sličan onima koje sam spomenula na početku – svojoj žrtvi, koja ni ne sluti koliko je ranjeni pojedinac nezdravo fiksiran na nju.

    Slušamo sve te slatke pjesme izgubljenog vremena, gledamo zaljubljene uhode na pozornici i nježno se ljuljuškamo u ritmu kojeg nam bend tužnih klaunova nameće. Koncert je trajao kratko, nepunih sat vremena, a publika je željno zahtijevala bis – kojeg nije dobila.

    Jednom kad nam je Bree simbolično otpuhnuo pusu za kraj, na platnu u pozadini se pojavila riječ ”Fin”: i to je zaista bio kraj. Ne znam kada sam posljednji put bila na koncertu na kojem je publika bila uskraćena za bis, ali u ovom slučaju mi je taj potez baš zaokružio cijelu priču kako treba: bilo kakvi nastavak na ovu nadzemaljsku uspavanku junaka bez lica možda bi rasplinuo taj mjehur u kojem smo, kao zatočene žrtve koje pate od Stocholmskog sindroma, uživali u setlisti posebno odabranih pjesama našeg voljenog mučitelja. Hipnotizirani smo da mu izgovaramo riječi ”Say You Love Me Too” i sudeći po reakciji publike – to smo i napravili.

    Muziku podržava