Petak navečer je klimaks tjedna. Radni dio je završio, a do novog ponedjeljka su još cijela dva dana za rekuperaciju. I što da se radi u tom klimaksu, gdje da se dobro provede vrijeme, ispuca stres, osjeti živim? Zna se, nema boljeg od rock koncerta u petak navečer.
Zapravo, rock koncerti u tom terminu su sve rjeđi. Ako ih ima, obično su na repertoaru nekakvi cover bendovi. Klubovi koncerte obično nude kroz tjedan, a vikend je puno isplativije rezervirati za neku pučku feštu, kakav DJ program ili tribute bend. Vikend je, ljudi će ionako doći, pa radije neka naprave veći promet na šanku nego da je upad skup. No postoje i neki izvođači koji još uvijek mogu dobiti klupski vikend termin. Termin, koji se dakle mora zaslužiti. Jedan od njih je Jon Spencer.
Domaća (čitaj: zagrebačka, jer tu živim) rock publika sve mi više počinje sličiti na jedno ezoterično društvo. Ako ste i sami dio te publike znate na što mislim: odete na koncert i imate dojam da poznajete svaku osobu na njemu. Ne poznajete ih zapravo, ne znate im imena, ali svako lice vam je poznato, uvijek na koncertima vidite iste ljude. A mnogi od tih ljudi su i sami na ovaj ili onaj način uključeni u (rock) glazbu. Svi koji su sinoć bili na Spencerovom koncertu ili negdje pišu o glazbi, ili sviraju u nekom bendu, ili barem skupljaju doma vinile. Kažem vam, rock je danas ezoterična niša za grupicu pasioniranih ljubitelja. Nekad je rock bio društveni fenomen, sukob generacija, šaka u oko establišmenta, nešto čime su se morale baviti tajne službe itd. Danas rokeri imaju društveni značaj otprilike jednak onom vlasnika automobilskih oldtimera.
Ali da vas ne zamaram dalje sa time, vratimo se mi na Jona Spencera, da pročitate ono po što ste došli kad ste kliknuli na ovaj članak. Dakle Jon Spencer je nastupio u omiljenom okupljalištu nas zagrebačkih sredovječnih rokera, u Vintage Industrial Baru. To mu je bio tko zna koji već nastup u Zagrebu, no ovoga puta došao je s novim bendom The Hitmakers. Blues Explosion su prestali s radom zbog bolesti jednog člana, Heavy Trash je na čekanju, a Spencer se dao u uvjetno rečeno solo vode te je lani objavio album “Spencer Sings The Hits“ koji je činio okosnicu koncerta.
Prije nastupa glavnih zvijezda večeri publiku su zagrijali Thee Melomen, standardni tip domaće predgrupe za ovakve koncerte. Otprašili su svoj pošteni garažni rock na tragu NY Dollsa. Za vrijeme njihovog nastupa dvorana se već pošteno popunila, što nije uvijek slučaj s predgrupama.
Jon Spencer je jedan od onih rijetkih inozemnih izvođača koji su uspjeli ostvariti malo jači odnos s domaćom publikom. Danas dobar dio publike koja ide na klupske koncerte to radi iz čiste radoznalosti. Da provjere kakav je neki bend za koji su čuli, možda čak i poslušali playlistu na YouTubeu. Nekad odu poslušati i bend za koji nisu ni čuli dok nije stigla najava koncerta. I to je sasvim u redu. Međutim, često nakon odrađenog koncerta stavi se kvačica u stilu “eto i njih smo čuli“ te se izvođači vraćaju na periferiju interesa naše publike. No, postoji manji broj njih kojima će publika pohrliti napuniti koncert, ma koliko god puta došli. Dakle Spencer je jedan od tih kojima tepamo da su kultni.
Dijelom je to vjerojatno zato što smo za njega čuli još u doba kad nam je američki underground bio nešto mistično i opasno, a dijelom ipak zato što Spencer radi odlične koncerte, na kojima je vidljivo da je njegova vjera u religiju rokenrola strastvena i neslomljiva. Ni ovaj koncert nije bio iznimka.
Bend – Spencer na vokalu i gitari, Sam Coomes na klavijaturama, M.Sord na bubnjevima te Bob Bert na udaraljkama – se držao filozofije manje je više. Virtuoznost se nije očitovala u tehničkom umijeću, već u načinu na koji je zvučna slika kolažirana, što je uostalom i jedan od glavnih razloga Spencerove privlačnosti svih ovih godina.
Primitivni stil svirke, u kojem je jednako važno u kojem trenutku ne svirati kao i u kojem svirati, propovjednički Spencerov urlik i rascjepkani ritmovi još uvijek su modus operandi Jona Spencera i još uvijek zvuče svježe. Doduše, distorzirani efekti malo su zamutili zvučnu sliku pa je vokal u početku zvučao dosta nerazgovjetno, no kasnije se situacija razbistrila. Spencer se uvijek na neki način bavio dekonstrukcijom i rekonstrukcijom klasične rock pjesme temeljene na tradiciji bluesa i garažnih riffova, no ono što on, za razliku od mnogih drugih koji su se bavili sličnim pokušajima dekontrukcije, nije zaboravio jest da rokenrol mora biti zabavan.
Red “hitova“ s novog albuma, malo Pussy Galorea, malo više JSBX-a, i malo po malo atmosfera je postajala sve bolja. Naše tajno društvo se u petak navečer dobro zabavilo.
