U Zagrebu je 11. listopada, u KC Dražen Petrović, nastupio vođa znamenitog art-rock sastava Roxy Music, uspješni romantični solo izvođač i veliki glazbeni stilist Bryan Ferry. Ovog puta nije nastupio s Roxy Music, već sa svojim pratećim bendom, s kojim je snimio posljednji studijski album “Dylanesque“.
U publici se prije koncerta mogao primijetiti velik broj glazbenika i glazbenih novinara, kao potvrda kultnog statusa koji Ferry odavno uživa.
Prije Bryana Ferrya je Massimo Savić održao svoj kratki nastup kao zagrijavanje. Nakon preslaganja pozornice na nju su prvo izašli tamnoputa vokalna solistica i saksofonist iz Ferryevog benda, te izveli dvije autorske pjesme spomenute dame. Uskoro im se pridružio ostatak benda i sam Bryan popraćen ovacijama.
Uvod u Ferryev nastup je odrađen kulerski s “The in Crowd” i “Kiss and Tell“. “Just Like the Tom Thumb’s Blues” je označio početak prvog bloka skladbi Boba Dylana. U tim skladbama kao prava poslastica se pokazalo Ferryevo sviranje usne harmonike, mnogo drugačije od (jedinstvenog) Dylanovog stila.
Ferryeve godine su se možda vidjele samo na početku koncerta, no kasnije je izvijajući se u svjetlucavom sakou, pokazao svoj stari, neodoljivi šarm.
Prvi svoj veći hit koji je odsvirao bila je “Slave to Love“, ovaj put u znatno dinamičnijoj verziji. “Jealous Guy” je neizbježna skladba na njegovim koncertima, pjesma s kojom je toliko srastao da se skoro može reći kako mu pripada jednako kao i Johnu Lennonu koji ju je napisao.
Premda u Zagrebu nije nastupio s Roxy Music, Ferry i u solo nastupima njeguje sličan stil, vidljiv od zvuka gitare, back vokala, do značajne uloge saksofona.
Poslije “When She Walks in the Room” s albuma “Bride Stripped Bare”, još dva Dylanova broja “Simple Twist of Faith” i “Make You Feel My Love” su poslužila kao smirivanje pred veliki finale koncerta koji je počeo s jednim od skrivenih favorita “Tokyo Joe” s podcijenjenog albuma “In Your Mind”.
“All Along the Watchtower” je, kao što je i sam Ferry rekao, u jednakoj mjeri obrada Hendrixa kao i Dylana, što je još vidljivije u live izvedbi. Šteta što među Dylanove obrade koje je odsvirao na koncertu Ferry nije uvrstio i neke koje je snimio tijekom karijere prije “Dylanesque“, poput “Hard Rain’s A-Gonna Fall” ili “It’s All Over Now, Baby Blue”.
“Love is the Drug” i “Let’s Stick Together” sam čuo jako puno puta, no čuti ih uživo bio je novi dokaz zašto su te pjesme tako sjajne. S njima su Ferry i bend podigli atmosferu, kao i cijelu dvoranu na noge. U tom su trenutku mogli raditi što hoće.
Međutim, uslijedio je kraj, i to s obradom starog soul-blues standarda “Hold On (I’m Coming)“, nakon čega su se upalila svjetla u dvorani. Bez pravog bisa u zraku je ostao osjećaj nedorečenosti. Očito je bilo da Ferry želi napraviti odmak od Roxy Music, sa čijeg je repertoara (ne računajući “Jealous Guy”) odsvirana tek “Love is the Drug”.
Nedostatku nekih osobnih favorita i naglom kraju usprkos, uživao sam kako već dugo nisam na nekom koncertu. Bila je to jedna verzija Bryana Ferrya. Nadam se da ću ga uskoro vidjeti i u nekoj drugoj reinkarnaciji.
foto: t.c.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
