Roger Waters – The Wall Live
‘The Wall’ je najveća i najspektakularnija turneja kojoj možete svjedočiti. Samoproglašeni spektakli i masovni koncerti koji se hvale količinom dovedenih šlepera i dimenzijama pozornice pred ‘The Wallom’ izgledaju kao seoske zabave, a njihovi videozidovi uvećane PowerPoint prezentacije.
Ono čemu je jučer svjedočilo 20-ak tisuća posjetitelja na splitskom Poljudu bila je prvenstveno multimedijska predstava, a tek nakon toga koncert. Masivan 150-metarski zid napravljen od kartonskih ‘cigli’ bio je platno za najimpresivniju produkciju koju sam vidio i vjerojatno koju ću imati prilike vidjeti.
Jedinstveni projekt spojio je konceptualni album i pripadajući film, karizmatičnog frontmena kultne skupine i savršenu kulisu za ilustraciju njegove poante. Ona je bila plemenita i imala dobru svrhu, no iako su 1979. napadi na religiju, korporacije i vlade možda imali smisla, danas se radi o klišejima, a sam Waters doima se kao narcisoidni hipi koji nam dijeli lekcije iz nekog drugog doba.
Početak koncerta sam zbog loše organizacije dočekao tek na ulazu, no nisam propustio uvjerljivo najefektniji dio cijele večeri – “In the Flesh?” bio je popraćen zvukovima aviona, pucnjavom, pirotehničkim efektima i na kraju zaletom modela njemačkog bombardera u vrh jednog dijela masivnog zida.
Dobra najava onog što nas čeka ostavila me naježenog i s otvorenim ustima – savršena produkcija priuštila je prisutnima ogroman raspon osjećaja koji su varirali od tuge za vrijeme prikazivanja fotografija poginulih vojnika i civila do prkosa kada je Waters dao odgovor na pitanje “Should I trust the Government?” na “Mother”: “No fucking way” pisalo je s jedne strane, a “Nema jebene šanse” s druge. Pjesmu je izveo u pratnji samog sebe, koristeći snimku s nastupa u Londonu 1980.
Prva polovica koncerta imala je jaču antiratnu notu i više ‘popovanja’ s preočitom simbolikom bombardera koji ispuštaju religijske simbole i logotipove raznih kompanija, dok smo nakon pauze dobili više aluzija na istoimeni film i teme koje pokriva. Napuštanje, depresija i fašizam ostale su čvrste aluzije tijekom cijelog nastupa.
Nevjerojatna efektnost zida i pripadajućih efekata ostavile su vrlo snažan dojam tako da sumnjam da je itko izašao s Poljuda bez da je bar nekoliko puta stajao otvorenih usta i razgaljenih očiju s riječima ‘jebote’ na usnama. Predstava je bila toliko detaljna i tehnički odlično izvedena da je glazba postala samo podloga za Watersovu glumu, marširajuće spodobe, zle učitelje i političare.
Teško mi je reći da se radi o minusu, no pjesme su većinu vremena zaista bile sporedne svemu što se događalo oko njih. “The Wall” je izvrstan album i teme upotrijebljene u njemu čine ga savršenim kandidatom za ovakav show, no zasigurno smo više gledali nego slušali.
Iako je Roger Waters većinu vremena bio crna utvara na pozornici ili nevažna sjena ispred svog zida, ‘The Wall’ je na kraju egoistični koncept koji oprezno pleše na granici između patetike i tjeskobne depresije s jedne strane i grandioznosti s druge.
Veličanstvene rockerske eksplozije na “In the Flesh” i “Run Like Hell” i katarzično pjevanje na “Comfortably Numb” i prvom dijelu “Another Brick in the Wall” bili su trenuci koji su spojili vrlo različite generacije sa svevremenskim pjesmama kojima se kontekst od 1979. promijenio, no njihova poruka je ostala jasna.
Nerado miješam neke usputne nedaće u izvještaj ovakvog događaja, no organizacija ulaska na teren bila je vrlo loša i u jednom trenutku incidentna, tako da mnogo ljudi nije uspjelo biti na stadionu na početku trosatnog dvoipolsatnog koncerta, iako su došli dovoljno rano. Samo srećom naguravanje i penjanje po zidićima i ogradama na koje su nas organizatori usmjerili nije završilo tragično.
