Prijatelj Flomič je dobro zaključio. Jack White vas ne traži da ga pratite, on vas jednostavno pita ‘who’s with me’. Ako ste s njima, lako se prepustite u ludi ringišpil rock glazbe koja nema granica i pruža vrhunski spektakl bez ikakvog ustručavanja. Kako on ponavlja tu mantru, tako si još više s njime…
Generalno, tog kišnog dana ljeta 2005. (za koncert je na svu sreću stalo), kada su se The White Stripes po prvi i jedini put pojavili u Zagrebu, tog idealnog trenutka kada je bend već bio na svom vrhuncu, dogodio mi se moment zbog kojeg su mi zericu pali u očima. Glazbeno gledajući, tom koncertu nemam što pretjerano zamjeriti, jer je sve bilo više-manje super odsvirano, ali mi je nedostajalo duše. Bez imalo komunikacije, kao da su školski odradili svoj nastup, pa istog momenta krenuli prema sljedećoj stanici turneje.
Od tog trenutka prošlo je već mnogo godina, a nakon posljednjeg albuma “Boarding House Reach” kojeg je Jack odradio bez ikakve zadrške, ponovno mi se pojavila ideja da ga konačno pogledam opet, ali ovaj put u solo varijanti. Tijekom ljetne turneje nisu mi baš odgovarali datumi, ali vidjevši Munchen u subotu 13. listopada, bilo je jasno kada će se dogoditi čvenk. Ekipa za put se brzo složila i vikend u Bavarskoj je bio zagarantiran.
Dvorana Zenith je kao neka napuštena industrijska hala, visokog krova i kapaciteta između 5.000 i 6.000 posjetitelja. Par dana prije subote, koncert je otišao u ‘sold-out’, zbog čega sam se bojao da bi mogla biti i nesnosna gužva, ali pedantni Nijemci su ostavili dovoljno mjesta da svakome bude i više nego ugodno.
Jedan od najvažnijih detalja koncerta jest što je na ulaznici jasno pisalo ‘phone free show’. Jack je (pozitivno) udaren u glavu i želi svakom posjetitelju pružiti vrhunski doživljaj. Pomodarstvo gdje je selfi s koncerta važniji od slušanja i gledanja nastupa mu ide na živce, pa je za svoje koncerte uveo magnetne vrećice koje ‘čuvaju’ vaš mobitel od bilokakvog fotkanja tijekom cijelog koncerta. Bez ijednog mobitela u zraku tijekom svih stotinjak minuta… Koji preporod! Pa kad sa stagea Jack pita “who’s with me?”, jasno je da puna dvorana zaurliče i vjerujemo mu sve što nam ponudi.
U Europi je uvijek jasan start koncerta. Na ulaznici i u eventu je pisalo 20h, pa je u minutu tako i počelo. Predgrupa je bila Gewalt, bend kojeg sam samo prije dva tjedna gledao na Waves Vienna. I dok je u Beču to djelovalo kao industrial/noise/post-punk mašina koja gazi sve pred sobom, Patrick s dvije žene je ovdje djelovao kao loša verzija istog benda. To brutalno gaženje u Beču ovdje je uništio katastrofalni zvuk, pa ono što je izlazilo iz zvučnika je bilo svega 40% onoga što sam čuo ranije od tog benda. To je ubilo svu moć benda i mnogi u dvorani su zijevali, umjesto da uživaju u njemačkoj verziji benda The Fall.
To je bila prava šteta, ali odmah se pobudila i iskrica sumnje kako će sve zvučati kod glavne zvijezde večeri, jer s takvim zvukom bi to bilo ravno katastrofi. Na našu sreću, kod Jacka je bilo bolje, rekao bih znatno bolje, ali i dalje daleko od idealnog. Zanimljivo je bilo da je bolje zvučalo na kraju dvorane (stajao sam tamo tijekom bisa) nego kod mix pulta (regularni dio), pa mogu reći da sam imao sreće s izborom svojih pozicija, jer se većina žalila na loše ozvučenje, što se takvom rangu izvođača, ali i renomiranom klubu, svakako ne bi smjelo događati. Ponavljam, ulovio sam dobar zvuk, pa se više neću time zamarati, nego ću ispričati što se događalo i kako sam bio s Jackom cijelo vrijeme u transu.
Desetak minuta nakon 21, Jack je s bendom izletio na stage i krenuo s frenetičnom “Over and Over and Over” s posljednjeg albuma i tu je već bilo jasno da Jack uživa u svojim nastupima. Već s tom pjesmom mi je bilo jasno da se neće dogoditi ‘slučaj klaonica’, već da ću dobiti ono po što sam i došao, klasično rock šamaranje s mnogim improvizacijama kakve je i predstavio na posljednjem albumu.
Točno tako je i bilo. Bend mu je odličan, prate ga u svakom trenutku, a on je lud, vidno odlično raspoložen, skače po monitorima, čas je lijevo, čas desno po stageu, a pri tome ne zaboravlja urlikati na mikrofon. Ovako uživo sam tek shvatio kakav je performer koji zapravo najmanje pjeva, već je to neka kombinacija repanja, urlikanja, deranja, uzdisanja i tko zna čega sve ne. Sve to idealno odgovara neurotičnom zvuku njegove gitare, pa su svaka solaža i rif bili idealna pratnja za njegovu scensku luckastu izvedbu.
U uvodnom dijelu su još odsvirani klasici The White Stripesa čime je razgalio publiku. “Dead Leaves and the Dirty Ground” je predivna, “Cannon” iznenađujuće na setlisti (barem meni), dok je zakucao sa zabavnom “Hotel Yorba” koja je dobila skoro ful bluegrass aranžman. Između njih je odsvirao i “Corporation” koja ima tu mantru “who’s with me?!”.
Početak je bio idealan, a nakon toga je slijedio nijansu slabiji dio u kojem je svirao pjesme iz svoje solo karijere te poneki cover svojih bivših bendova od koji bih opet istaknuo “You Don’t Know What Love Is (You Just Do As You’re Told)” The White Stripesa. Pred kraj je opet dignuo tempo, pa je tako regularni dio efektno završio frenetičnom “Lazaretto” i baladom “I’m Slowly Turning Into You”.
Lagana vrućina i dehidracija me tada natjerala da odem negdje gdje je malo više zraka, pa sam tako odšetao do kraja dvorane gdje me fasciniralo kako se sve dobro čuje, tako da sam tamo ostao do kraja i na taj način odradio cijeli bis, iako mi to nije bila prvotna namjera. A bis…
Ako netko zna samo jednu pjesmu The Raconteursa, onda je to najčešće slučaj da znaju “Steady as She Goes”, pa to ispada kao zicer svih zicera za otvaranje bisa. Nakon njih je uslijedila “Freedom at 21”, “Ice Station Zebra” te prelijepa balada “Connected by Love”. Samo finale je pripalo meni već poprilično iritantnoj “Seven Nation Army” koja je razgalila sve pa su tijekom cijele pjesme urlikali ‘tu-turututututuuuu’. Jednostavno, lako se prepustiti tome i uživati u takvom finišu koncerta okružen s gotovo šest tisuća ljudi.
I što reći na kraju? Jack White je, usprkos problemima za koje nije kriv, pokazao da je trenutno najmlađa osoba koja je dobila kultni status svojim radom i prezentacijom. On je pravi čovjek u glazbenom biznisu, jer osim što je vrsni glazbenik, glazbu gura i na mnoge druge načine, od raznih suradnji, preko producentskih zahvata do diskografske strane priče. Ipak, u cijeloj toj priči, nije zaboravio ono što mu od početka odlično ide: zakucavati glazbene rock hitove.
Nema tu neke pretjerane logike, “Boarding House Reach” je album u kojem se lišio svih barijera, to je album koji je preskočio “Lazaretto” za nekoliko koplja i dozvolio Jacku da uživo radi kreativni kaos bez ikakvog ustručavanja. To je lud i kreativan performans u kojem je Jack s bendom dao sve od sebe. Kada se jedan takav izvođač unese toliko u stotinjak minuta svojeg nastupa, jasno je da se to pamti dugo vremena.
