Black Sabbath
Teška srca se opraštamo od velikih bendova, koji zbog ovih ili onih razloga stavljaju ‘točku na i’ svoje bogate i neizmjerno utjecajne glazbene karijere.
Jedan od najvećih i najutjecajnijih svakako je Black Sabbath, koji su se ove godine zaputili na veliku oproštajnu turneju nazvanu “The End”. Je li zaista došlo vrijeme za kraj, ili je to ponovno jedan od onih uobičajenih poteza koji bendovi rade zbog okretanja veće količine novca? Vrijeme će pokazati. Ipak, nismo htjeli riskirati, već smo se prvoga dana mjeseca lipnja zaputili u Budimpeštu, točnije u raskošnu Papp László Budapest Sportarénu.
Američki blues rock bend Rival Sons otvorili su večer točno u 20 sati i pokazali su se kao solidan odabir za predgrupu. Iako zvuče kao vršnjaci Sabbatha, izričajem se u potpunosti razlikuju jer njihovi utjecaji u prvom redu proizlaze iz bendova kao što su Led Zeppelin, Deep Purple, Free i Whitesnake.
Sat vremena kasnije sve je bilo spremno za Sabbathe. Ovaj nastup na posljednjoj im turneji nije bio pun sentimentalnih priča, prisjećanja na zlatne dane benda i raznoraznih izlizanih momenata, osim nekolicine Ozzyevih floskula (često nerazumljivih) bez kojih jednostavno ne može proteći koncert. Samo jedna od učestalijih bila je “Let me see those hands!“. Troje članova originalne postave, odnosno vokal Ozzy Osbourne, gitarist Tony Iommi i basist Geezer Butler ukazali su se na stageu kao pravi prinčevi tame odjeveni u crno. 
Doduše, Ozzy je tu dozu mističnosti na pozornici pomalo i izgubio, zahvaljujući svojim komedijaškim ispadima u reality showu The Osbournes, nakon kojih ovakvu ikonu jednostavno ne možeš gledati u potpunosti istim očima, već kao ‘karikaturu tatice’ koji je svojim ponašanjem i baljezganjem nebrojeno puta šokirao i zabavio gomilu. Ok, možda je takav dojam ostavio na neke od nas, ali na pozornici je to i dalje puno lucidniji čovjek kojemu se svi od reda klanjaju i koji u glazbenom svijetu i dalje predstavlja rock ikonu.
Iako njegov vokal ne zvuči onako bolno i ‘ukleto’ kao prije nekoliko desetljeća, vokalne izvedbe mu nisu izgubile onu dozu čudnovatosti i snage. Ipak, publici je u više navrata prepuštao da dodatno nadopuni tu dozu energije, koja se u nekoliko navrata nije u potpunosti izrealizirala. Moguće najveći razlog tome je poprilično inertna mađarska publika, koja je usprkos rasprodanoj Areni, bila previše statična, i uglavnom okupirana držanjem mobitela u zraku. Zaista se čini kao da preveliki dio njih ne zna uživati u koncertima, pogotovo ovakvih bendova koje, ako imaš sreće, gledaš svega jednom ili dva put u životu. Ipak, ono što nije bilo iznenađujuće je da su se u Areni nalazili ljudi svih dobnih skupina, od tinejdžera pa sve do 60-godišnjaka kojima jedino možemo oprostiti tu istu statičnost.
Ozzy je u više navrata trčkarao na mjestu, širio ruke poput ‘heavy metal spasitelja’ i činio većinu stvari koje se pripisuju svakom pravom ‘showmanu’. Iommi i Butler su s druge strane u odličnoj formi te perfektno usredotočeni na sviranje, prenošenje one zastrašujuće jeze kroz valove bezvremenskih riffova i linijske podloge bas gitare uz pljusak vješto ukomponiranih gitarskih solo dionica, naročito u apokaliptičnoj “War Pigs” koja se pokazala kao jedan od vrhunaca koncerta.
Sva trojica u kasnim ’60-ima su i dalje usklađeni i strastveni u onome što rade, a pitanje je kako u tome uspijevaju tako dobro i u tim godinama? Uzevši u obzir da je Iommi prije četiri godine obznanio kako boluje od raka limfnih žlijezdi, postavlja se dodatni upitnik na ovo pitanje.
Naravno, mnoge je brinuo izostanak bubnjara i originalnog člana benda, Billa Warda, za kojega bi se moglo reći da je činio kičmu ranog Black Sabbatha. Njegova zamjena, dvostruko mlađi Tommy Clufetos sjeo je na njegovo mjesto i u potpunosti raspametio publiku naročito s hvalisavim ‘drum solom’ koji je bio jedan od najdužih i najzahtjevnijih kojima smo imali priliku prisustvovati.
Uz povremenu mikrofoniju i nešto tišu gitaru na prvih nekoliko pjesama, nije bilo nikakvih većih problema sa zvukom, dok su se instrumenti savršeno mogli raznaznati, naročito ritam sekcija koja je u potpunosti dolazila do izražaja.
Koliko je važna kvaliteta od kvantitete pokazala je i set-lista sastavljena od 14 pjesama, za koju bi mnogi rekli da je možda preskromna brojka za bend ovakvog kalibra. Ipak, pomno odabranu listu zaokruženu s dva sata svirke, krasile su uglavnom pjesme s prva četiri albuma, a osim klasika, gore su uvršteni i neki od dragulja koje poduže nisu svirali uživo, primjerice stvari “Hand Of Doom” i “After Forever“. S druge strane iznenađujuće je da sada nisu svirali pjesme s aktualnog albuma “13” već su nas počastili isključivo starim dobro poznatim numerama, s naglaskom na drugi album “Paranoid”.
Socijalne nepravde, ratne teme, unutarnji demoni i razna psihička stanja proizašla kroz konzumaciju droga oduvijek su bila njihova glavna preokupacija što se tiče tekstova, a s obzirom na današnju situaciju u svijetu čini se da su te iste pjesme jednako aktualne danas kao i u ’60-im godinama. Osim toga, uživo su pokazali da nadilaze titulu pionira heavy metala. To je bend kojega se ne zaslužuje svrstavati u ikakve žanrovske granice upravo zbog kombiniranja psihodelije i prog-rocka te sporih i teških dionica kojima su inspirirali mnoge doom metal bendove.
Nakon brojnih klasika kao što su “War Pigs”, “Snowblind”, “Fairies Wear Boots”, “Into The Void”, “Children Of The Grave”, došao je red i na posljednju pjesmu. Naravno, koju drugu nego jedan od potpisa benda, “Paranoid“, za koju je Ozzy podužim nabrijavanjem pripremio publiku s riječima da moraju podivljati ako odsviraju još jednu pjesmu.
Ovaj koncert je bio proslava onoga što su ostavili iza sebe, nečega što će trajati vječno, a nikako ne kao oproštaj od nas. Nadajmo se da je ovo kraj samo jednog njihovog poglavlja, ali ne i cijele karijere, a ako će ipak biti tako, sigurni smo da njihova glazba neće prestati odjekivati.
Set-lista:
1. Black Sabbath
2. Fairies Wear Boots
3. After Forever
4. Into the Void
5. Snowblind
6. War Pigs
7. Behind the Wall of Sleep
8. N.I.B.
9. Hand of Doom
10. Rat Salad
11. Iron Man
12. Dirty Women
13. Children of the Grave
– bis –
14. Paranoid
