Zadnji dan zime i nije izgledao kao najava (kalendarskog) proljeća, štoviše, valovi snijega i sporadični prodori vjetra na zagrebačkim kneževsko-kraljevskim ulicama bili su suprotnost u ‘sauni’ – Tvornica kulture zvanoj, gdje su Riječani Belfast Food tradicionalno ‘zarokali’ u ime Svetoga Patrika, doduše, u pomalo ‘zaostalom’ nastupu.
Zimu koja se uvlačila u kosti svladao je zlaćani napitak bogova, pa je dobar dio muške populacije umjesto svojih pratnji ljepšeg spola odjenuo kiltove, što je osim besplatne pive zagarantiralo i besplatan upad, a ovakav smjeli pothvat zaslužio je pohvalu jer malo bi tko pristao na propuh među preponama.
Belfast Food očito su jedini koji mogu na to potaknuti. Prije samog početka tradicionalnog performansa koji je, tradicionalno, kasnio, ispijala se doista skupa piva u ritmu irskih melodija koje je prekinula uvodna irska lamentacija “Foggy Dew“, a bend se pojavio u klasičnoj narančasto-bijelo-zelenoj odjevnoj liniji koja, ruku na srce, nije imala veze s kiltovima, već prije s bakinim stolnjacima, što je naposljetku i nebitno jer su zvuci violine i bubnjeva označili maraton započet “Panskom“, zatim “Step It Put (Mary)” koja je, eto, ove večeri poprimila pornografske konotacije protiv kojih se nitko nije bunio; dapače, publika se upravo u ovom trenutku (doslovce) raspojasala, pa su već prilikom “My Match” publikom letjele jakne i majice koje vlasnike na kraju našle nisu.
Specifičnost Belfast Fooda i njihove glazbe jest da ona od publike čini jedinstvenu i suživljenu masu koja sinkronizirano u zagrljaju pjeva i pleše, gotovo kao da je u njoj pokoja kap zelene krvi. 
Kažem gotovo jer ipak je bilo tu i zgaženih prstića, a i pokoja glava je platila kako padom, bocom ili bliskim susretom s drugom glavom… A bilo je i krvi, i to kod nježnijeg spola, budući da su se odvažile zaplesati bose, no nažalost su svježe pokošene travnjake zamijenile svježe razbijenim zelenim bocama pive pa je stoga svašta teklo u potocima, a ponajviše znoj potaknut retro-premijerom “Debelom Martom” i legendarnom “Whiskey in The Jar“.
Uostalom, fućkaš koncert na kojem se ne okupaš u vlastitom i tuđem znoju, a tu maksimu prihvaćaju i sami momci koji su cijelu večer pružali uvid u melodije Irske i Kvarnera. Prisjetio se Marko tako da su na istom mjestu dvije godine ranije na istoj svetkovini pred istom publikom snimili posljednji, a ujedno i jedini live DVD “Live in Tvornica” za koji je šaljivo priupitao jesmo li ga kupili ili ‘ste pizde, pa ste ga spržili? Ali, vjerojatno niste ni pizde jer ga čak niste ni spržili’.
Potom je uslijedio vrhunac večeri kada je Sebastian izveo obradu instrumentalne pjesme The Corrsa na violini, nakon čega je Marko nastavio irsko-domaće popevke “Brancin i ješka“, odnosno “Šporki stari grad” za kojih je rasplesanu publiku prepolovio polupijani vlakić.
Napokon, bend se povukao na okrepu, što je, razumljivo, izazvalo salve negodovanja i vratili se morbidnom tradicionalnom irskom “Molly Malone“, koja je načas smirila i čvršće prigrlila veseljake u publici. Bio je to čak i sentimentalan trenutak koji je prekinula legendarna “Waltzing Matilda/Mate i Matilda” kojoj se ni najumorniji, najkrvaviji i pijani nisu mogli oduprijeti jer je Belfast Food ‘pogodio u sridu’.
Svetkovine smaragdnog otoka kod nas uspijevaju s nekoliko dana zakašnjenja jer za dobar plesno-glazbeni provod nikad nije prekasno, posebice kad se zalije pivom koju bi barem u ovakvim prilikama mogli pozeleniti.
foto: Marko Vukušić
