Chris Cornell + Fantastic Negrito
Sinoć je u rasprodanoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog po prvi put nastupio Chris Cornell, nekadašnja ikona grungea i čovjek kojeg se općenito smatra ponajboljim rock vokalom svoje generacije i jednim od najboljih uopće.
Prije njega publiku je zagrijao Fantastic Negrito. Iza tog pseudonima se krije afroamerikanac neobična imena koje je teško pravilno i napisati, a kamoli izgovoriti, Xavier Dphrepaulezz. Stilom i biografijom pomalo podsjeća na Sixta “Sugar Mana” Rodrigueza.
Xavier/Fantastic Negrito je još ’90-ih imao ugovor s velikom diskografskom kućom, no njegova karijera R&B pjevača nije zaživjela po očekivanjima, te se prije desetak godina potpuno ostavio glazbe. Onda se nedavno dogodio splet okolnosti koji je doveo do toga da se Xavier ponovo izmisli kao neobični roots kantautor s gitarom u ruci koji je privukao pažnju indie publike.
Treba reći da su sličnosti sa Sixtom samo površinske, dok je Rodriguezov stil opušteni hipi folk, muzika Fantastic Negrita je ipak puno dramatičnija. U svakom slučaju vrijedi ga provjeriti.
Fantastic Negrito je nastupio praćen samo još jednim glazbenikom, a slično je bilo i s Cornellom koji je dio koncerta nastupao sam s akustičnom gitarom, a u dijelu pjesama bi mu se pridružio odlični Bryan Gibson koji bi ga pratio na čelu ili mandolini.
Posebno iznenađenje Chris je izveo kad je najavio obradu “Going to California” Led Zeppelina da bi se zatim kao sjetio da ne zna svirati tu stvar i pitao da li netko u publici zna. Netko je digao ruku i Cornell ga je pozvao na binu na zaprepaštenje publike. No ubrzo je priznao da je sve to bio samo trik.
Čovjek kojeg je pozvao bio je Yogi Lonich, Amerikanac hrvatskih korijena i dugogodišnji Cornell gitarist u pratećem mu bendu. Kao trio s Lonichem su osim spomenute obrade Zeppelina izveli i “Black Hole Sun“, što je ujedno bila jedina pjesma u kojoj se mogla čuti električna gitara na koncertu.
“Going to California” nije bila jedina obrada Zeppelina, prije nje Cornell je odsvirao i “Thank You“, a bilo je i još obrada od kojih su neke bile prilično unikatne. Za Dylanovu “The Times They Are A-Changin” Cornell je napravio novi tekst adaptiran za današnje doba, a muziku iz “One” od U2 je upario sa stihovima iz “One” od Metallice.
Nešto konvencionalnije bile su obrade “Nothing Compares 2 U” za čijeg je autora Princea Cornell priznao da ga jako cijeni (u tom kontekstu možda ona nesretna R&B-pop suradnja s Timbalandom sada ima više smisla), te “A Day In The Life” The Beatlesa koja je zaključila ‘regularni’ dio, te u kojoj su Cornell i Gibson s dva instrumenta odlično rekreirali kompleksni aranžman originala.
Fantastic Negrito je također tijekom svog nastupa odsvirao jednu obradu (premda je priznao da mu inače baš i ne leže), za večer vrlo primjerenu “In the Pines” (znanu i kao “Where Did You Sleep Last Night” i “Black Girl”).
Ostatak Cornellovog repertoara činile su pjesme iz njegove solo karijere, s naglaskom naravno na prošlogodišnji album “Higher Truth“, ali i pjesme Soundgardena, Temple of the Dog (“Hunger Strike“) i Audioslavea (“I Am The Highway”), koje su ipak izazvale više oduševljenja kod publike.
Prvi vrhunac koncerta se tako dogodio s prvom odsviranom pjesmom iz pjesmarice Cornellovog matičnog benda “Fell On Black Days“, kad je po prvi put prebacio svoj glas u viši registar, za što je na kraju pjesme dobio i prvi standing ovation.
S druge strane, usudio bih se reći da je “Blow Up The Outside World” u svojoj akustičnoj varijanti zvučala čak i bolje od originala, jer je ovako ono što je najbitnije u toj pjesmi, Chrisov glas, još više došlo do izražaja.
Publika je koncert uglavnom promatrala spokojno i pozorno prateći izvedbu. Najviše interakcije Cornell je izazvao s “Rusty Cage” u kojoj je kombinirao aranžman iz Cashove obrade s originalnim aranžmanom Soundagradena.
Tijekom koncerta Cornell se koristio i s gramofonom, pa je tako klavirsku pratnju u “When I’m Down” pustio s ploče. Za bis su sačuvane “Seasons“, te dvije pjesme s “Higher Truth“: “Josephine” koja je posvećena Chrisovoj supruzi, te naslovna pjesma.
I tako je završila večer u kojoj je Chris Cornell pokazao da u grlu uistinu ima vanserijski instrument. Uz minimalnu pratnju njegov glas je ispunjavao cijelu dvoranu, uz fantastične promjene registra.
U dvoranu je ušao pozdravljajući se s kompletnim prvim redom publike, a u obraćanju publici između pjesama je djelovao simpatično, skromno i pomalo zbunjeno. Rock zvijezda, fantastični vokalist, folk kantautor, seks simbol i simpatični dečko iz susjedstva, sve je to Chris Cornell.
