Datum Indirekta se bliži, no travanj je baš zeznut mjesec: vikend u bungalovima je tako blizu, a tako daleko, osobito uz ovu dosadnu kišu koja danima ne jenjava i kao da nam sa svakom kapi poručuje da su oni ljetni dani za kojima toliko čeznemo još uvijek miljama daleko od nas. Miljama, mjesecima… Teško mi se odlučiti bih li se radije izrazila prostornom ili vremenskom mjerom udaljenosti. Da ne bismo sasvim pokisli, i doslovno i metaforički, Indirekt ekipa za nas je pozvala bendove čiji će surferski zvukovi oživjeti uspomenu na one duge ljetne dane i spasiti nas od ovog sivila koje nas prati od ponedjeljka do nedjelje: riječ je o zagrebačkom bendu Pseća Plaža i snaga koje su nam pristigle iz sunčane Kalifornije – Sugar Candy Mountain. Zaklopili smo svoje rokovnike, rekli šefu da nas hvata viroza kako bismo ranije izašli s posla, izignorirali smo sve nepročitane mailove koji nam zadaju glavobolje te smo se uputili po zasluženu dozu ljetnih zvukova u zagrebački Klub.
Za rasprodani koncert jučer su žicali karte oni koji su se sjetili u posljednji trenutak, tako da je Klub, malešan kakav je, u kratkom roku postao – krcat. Uz malo kašnjenja, ekipa Pseće Plaže pojavila se na pozornici i ubrzo je postalo jasno da imamo problema s ozvučenjem; jedan dio publike nervozno je mrmljao kako ništa ne čuju, dok se drugi dio odlučio za direktniji pristup uzvikivanjem Erolu da govori glasnije dok nam je bezuspješno pokušavao uputiti nekoliko riječi. Nakon prve dvije, tri pjesme koje zbog navedenog nisu toliko došle do izražaja – tehnički problemi su uspješno riješeni, tako da smo mogli nastaviti uživanciju uz melodije Pseće Plaže. “Sakupilo se par pasa i nastao je bend, ko stvoren za plažu“ – jednostavnim riječima bend opisuje svoj nastanak.
Nakon prvijenca ”Honolulu” uslijedio je i novi album: ”Povratak u lagunu br. 07”, kojeg su sinoć u cijelosti odsvirali. Zarazne surf melodije ubrzo su stvorile onu psihodeličnu vibru zbog koje smo se i došli gužvat’ uz ove pse u petak navečer. Simpatično ljuljuškanje vokala uz nježnije melodije pretopilo se u energične i hipnotične pokrete koji su natjerali publiku na ples. Sanjivi psihodeličari su nam, kao što sam već napomenula, predstavili samo nove stvari, s kojima sam puno zadovoljnija u live izvedbi: neke su mi ovim koncertom baš sjele kako treba. Na ”Nešto drugo” igrali su se s glazbom koja postaje sve tišom i tišom da bi se pretvorila u muk iz kojeg se nanovo i postepeno izgrađivao zvuk, na ”Magli” smo pokazali srednjak onim ”prljavim danima koji nas uvrću u vrtlog”, dok smo si na ”Džungli” dopustili da nas ritam odnese. Ipak mi je osobni favorit bila ”Škola u prirodu” pjesma pomalo napetog, morbidnog karaktera koja je savršeno odgovarala mračnom prostoru Kluba.
Nakon Pseće Plaže zamijenili smo surfersku dasku biciklima kako bismo odradili savršeni spust preko šećernih kalifornijskih Twin Peaksa i zasladili se uz natripane zvukove Sugar Candy Mountaina. Bend je nastavio tamo gdje je Pseća Plaža stala – na koketiranju s psihodeličnim pop zvukovima, uz povremene izlete u mellow raspoloženje pomoću nekoliko instrumentalnih izvedbi, što mi je sasvim odgovaralo.
Will Halsey i Ash Remer svakako privlače najviše pozornosti kao sanjivi vokali i gitaristi sastava, no ono što im mijenja zvuk i ne čini ga tipičnim surf rock sastavom je Matt Lundquist, čija slide gitara oplemenjuje zvuk suptilnijim blues zvukom. Sugar Candy Mountain svemir sastoji se od četiri albuma, od kojih su nam najslađe od najslađeg predstavili sinoć. Sanjiva svirka provukla nas je kroz neke nove stvari s posljednjeg albuma ”Do Right”, poput ”Quiet Place” i ”Tidal Wave”, ali ipak sam se najviše veselila pjesmama s pretposljednjeg albuma ”666” koje sam i dočekala, poput romantične ”Eye On You” ili pak ”Windows” i ”Tired”, tako da se na izbor ne mogu požaliti.
Ipak me mučila jedna stvar; nisam doživjela onaj jedan ”čaroban” trenutak koji mi je bio prijeko potreban, onaj jedan trenutak kojeg ću se sjetiti kad se jednom u budućnosti prisjetim ovog benda, zbog čega se bojim da je možda i ostalima koncert bio iskustvo koje vam je bilo super za jednu večer – ali neće vas zainteresirati do mjere da idućeg dana brže – bolje otvarate laptop i bacate se u istraživanje ovoga benda (ako ga ne slušate otprije). Naravno, to je samo moj dojam, možda griješim. Kako bilo da bilo – publika se zaneseno i vedro njihala uz bezbrižne zvukove ljeta dopusivši ovim dvama sastavima da ih odvedu u Indirekt ljetno stanje uma . Sve do iduće epizode.
