Impresivni M.O.R.T. i sljedeća velika stvar Garage in July

Jedan od najboljih hrvatskih live bendova odsvira bolje od očekivanja, prije toga predgrupa rasturi težak blues, tonac zvuk drži onako kako treba, sve ispunjeno, malo vruće, i njemu se skače.

Nekada se treba doživjeti ono što se doživjeti mora, pa da onda bez lažnog cinizma možemo reći da obična birtijaška večer u Zagrebu može, uz bend koji svi već odavno znaju, isproducirati skoro događaj godine.

Ako vam na živce idu preskupa piva, vječno kašnjenje izvođača i premalo tržište koje te iste izvođače tjera da kasne stalno na istim mjestima, i malenim hrvatskim pozornicama rekli ste zbogom, slobodno odite na M.O.R.T. pa ćemo se vidjeti opet. Ili će biti da je to tako bilo samo u četvrtak.

Krenimo ispočetka. Garage in July bit će sljedeća velika stvar, ili sljedeća solidna stvar, ako bend uspije svoju glazbu i pjevačevu energiju pretočiti u proizvod koji će donijeti ono što hrvatskoj glazbi fali, autohtoni teški blues-rock bend koji sam sebe ne shvaća preozbiljno.

I kad pjeva o Renaultu četvorci, i kad skače s M.O.R.T.-om po pozornici na njihovom koncertu, i kad svira usnu harmoniku, pjevač se jednostavno zabavlja potpuno prirodno. A gitarist za to vrijeme svira prodoran blues koji nikada ne prelazi u išta žanrovski slabije. Garage in July zvuči odlično i vrijeme je da se potrude da im ime odzvanja onako kao što glazba odzvanja, otprilike šest minuta koncerta dovoljno je da se prepozna velik potencijal.

John dolazi, hvala nebesima brzo, mahne, nasmije se i krene u “Grli me iz pluća”, i već sve počinje odlično. Pomalo je čudno da taj bend ima tek dva albuma i da su dečki sposobni ostaviti već sad toliko impresija. I dalje su najsličniji Majkama u “Nikotinskoj krizi” koja već na početku koncerta diže publiku, pa zatim bend šara od “Invalida” s nultog albuma, do “Plamena” s “Tužne kocke” i vrijeme prolazi u rafalnim paljbama vječno dobro raspoloženog, karizmatičnog frontmena kojem je sve ovo smiješno i koji sve ovo tako dobro radi.

Najljepše je na koncertu vidjeti zaista mlade ljude u publici koji možda još nisu ni punoljetni, ali znaju svaku riječ pa to M.O.R.T.-u ostaje baza koja će ga pratiti toliko dugo dok bend nastavi biti ovako dobar. Posebna priča večeri bila su česta, i prečesta, penjanja na pozornicu najvećih fanova pa nadmudrivanja sa žaštitarom koliko dugo mogu ostati gore i derati se u mikrofon. Sve to moglo je ići na živce da nije bilo krajnje nevino i spontano. A svoj krajnji oblik doseglo je na kraju koncerta.

Bend već sada ima desetak pjesama koje svi pjevaju, a u četvrtak je praktički svaka od njih bila savršena. I svaka je proizvela ispred pozornice ono što se očekuje pa ni u jednom trenutku nije bilo dosadno. Večer je prošla izrazito brzo, a “Tango”, “Samo se ti smiji”, “Na cesti” ili čak i “Nina”, za koju se nakon prvog albuma moglo i pomisliti da će brzo skliznuti sa set-liste, funkcioniraju vrhunski.

Uoči bisa “Buka u glavi” napravila je vjerojatno trenutak karijere za bend pa je pola publike stiglo na pozornicu i napravilo nešto što je i John rekao da će pamtiti do kraja života. Svatko tko je mogao pjevao je što je htio, a pjesma je, ionako odlična po sebi, bila trenutak večeri. I onda na bisu odlična “Mali Isus“, pa uz mrvicu teatralnog otezanja “Meni se skače” kao još jedan highlight za fenomenalan kraj fenomenalne večeri. I ne, ta pjesma ne bi se trebala micati s repertoara.

Ako je nešto falilo, to je ili treći ovakav bend, ili da sve ranije počne, ili da sve kasnije završi. Samo se nekada poklopi više stvari pa da iskustvo bude potpuno, uz rock’n’roll koji i u 21. stoljeću može zvučati tvrdo, garažno, gitaristički i jako. I to tako cijelu večer.