Već dugo nisam išao na neki koncert s velikim očekivanjima. Budući da sam Idlese već gledao na Primaveri, ali samo početni dio koncerta, znao sam što bi se moglo dogoditi. Takvi bendovi općenito još bolje zvuče u klubu, pa kad su mi bili najbolji na spomenutom festivalu, bilo je jasno da sada mogu očekivati spektakl. Upravo to sam i dobio, koncert koji će mi stajati u istom rangu kao Gizzardi u Münchenu za rođendan.
Presjeći radni tjedan s koncertom u inozemstvu uvijek izgleda kao dobra opcija. Ako to još bude bend koji iznimno cijenite, onda svakako ispada win-win situacija. Kako naši promotori žive u reprizama i bendovima čiji je zenit bio prije barem 20 godina, za današnje poslastice se mora odgibati i po nekoliko stotina kilometara dalje. Na kraju se rijetko požali, posebno ako se dogodi koncert kakav su pružili Idlesi.
Ono što su u 2017. bili Gizzardi, to su u 2018. Idlesi. To su bendovi koji su najviše eruptirali i pružili neku novu dimenziju rocku. Oba benda rade vrhunske stvari, kako na albumima, tako i pri svirkama uživo, posebice u klubovima gdje se osjećaju kao doma.
Idlesi su nastali u Bristolu 2011., te malo po malo gradili svoju karijeru. Prošlogodišnjim albumom “Brutalism” su skrenuli pažnju na sebe, a s ovogodišnjim “Joy as an Act of Restistance” napravili iskorak prema najboljem britanskom bendu trenutno. Naravno, ovo je samo šala. Oni danas jesu najbolji britanski rock bend, slobodno pitajte bilokojeg Britanca koji je čuo za njih.
Flex je bečki klub uz jedan od dunavskih kanala, a malo me podsjeća i na zagrebački KSET, samo što je barem dvostruko veći. Idlesi s predgrupom John su ga, naravno, rasprodali, pa je bilo sasvim jasno da ćemo imati paklenu atmosferu. Ok, taj dio nismo mogli znati jer je to ipak bečka publika koja teško mrdne guzicom. Ipak, ovaj put je iznenadila i to jako ugodno.
Predgrupa se zvala John, a čine ga bubnjar/vokal John i gitarist John. Koliko je loše ime benda, toliko su i oni loši. Bučni su, mlate po svojim instrumentima, ali ono što pružaju zvuči kao c verzija Slavesa. Zadnje dvije pjesme su još zvučale nekako, ali sve ispred toga želim što prije zaboraviti.
Oko 21.15 na stage su izletjeli bubnjar i basist. Krenula je “Colossus”. Ja, budala, uzeo sam fotić i otišao fotkati, iako sam znao kako će to završiti. Pretpostavljao sam da ću imati 3-4 minute dok je taj grindermanovski dio pjesme, a zatim će vjerojatno krenuti ludilo. I da, tako je bilo. Prva polovica kluba je od tog trenutka bila u mosh pitu sve do kraja koncerta, pa je fotkanje vrlo brzo bilo prekriženo. Kako sam morao paziti na svoju opremu, morao sam otići u pozadinu, pa nisam imao priliku razluditi se s ostatkom prelude ekipe. Eh, još uvijek nisam naučio…
Uslijedila je “Never Fight a Man with a Perm”, pa “Mother”, pa “Faith in the City”, pa “I’m Scum”, pa “Danny Nedelko”… Ludilo. Teško je opisati koliko energije imaju ovih pet dečkiju i kako prezentiraju svoje pjesme. Lete po stageu, ali i po publici, u čemu je prednjačio Mark koji je svako malo napravio stage diving. Posebno je dojmljiv bio za vrijeme pjesme “Danny Nedelko” kad ga je publika uspjela dići na noge.
Osim same glazbe i energije, Idlesi imaju i stav. Oni su radnička klasa koja vidi sve nepravde koje se događaju zbog loših politika oko njih, počevši od Brexita do imigranata. Joe između pjesama zna imati govorancije koje nikad nisu predugačke, ali su uvijek s jasnom porukom.
Članovi benda, posebno sam Joe, su prošli mnogo toga, pa im punk rock djeluje kao liječenje od svih boli koje su preživjeli. Osjeti se to u toj sirovosti zvuka i konstantnom režanju Joea koji je odličan frontmen. Zna komunicirati s ljudima, a i nije mu teško kad oko sebe ima četiri divljaka koji neprestano podižu atmosferu.
Kako je vrijeme odmicalo, tako je bend nastavio zakucavati svojom izvedbom. Možda je pomalo teško očekivati da bend koji ima samo dva objavljena albuma može slušatelja držati toliko napetim 85 minuta, ali Idlesi to mogu jer su oba albuma bezvremenska te se svatko može pronaći u njima bez pola muke.
Teško je izdvojiti neke vrhunce nastupa, jer to je bilo sve, od početne “Colossus” do završne “Rottweiler” (znam, zvuči nevjerojatno, ali u nijednom trenutku koncert nije ‘pao’ ni milimetra), ali vrijedi istaknuti već spomenuti Markov stage diving “Danny Nedelka”, “Exeter” kada je pola publike došlo na stage, a neka djevojka svirala gitaru, eksplozivni završetak s “Rottweilerom” koja je valjda trajala 15-ak minuta i nije se libila otići i u industrial vode ili šarmatno dozivanje Božića s kiticom i refrenom Mariah Carey “All I Want For Christmas Is You”.
Joe je rekao da su bisevi čudni, pa ih zato nikada ne sviraju. Iskreno, tako bi to i trebalo biti. Ako daš sve što možeš, ako izgoriš zajedno s publikom, onda ne trebaš čuvati neke aseve u rukavu za bis. Idlesi nisu nikakvi fejkeri, oni ostavljaju dušu, srce i tijelo na bini pred fanovima, i to se osjeti. Pa kad se kaže da je “Rottweiler” zadnji, onda znaš sve, da će biti finale dostojno svega što si čuo do tad.
I sad kreću moje slatke muke, koji mi je koncert najbolji u godini. Možda ipak za nijansu Gizzardi, ali bilo kako bilo, oba koncerta su u samom vrhu onoga što sam vidio i čuo u životu, jer su oba benda ulovljena u pravom/najboljem trenutku i nije mi uopće bio problem potegnuti toliko kilometara da ih vidim. Rock scena i dalje živi, odličnih bendova stvarno ima, samo je šteta što se kod nas ne propoznaju na vrijeme. Draže bi mi bilo pogledati takve bendove na domaćem terenu, ali kad nema, nema, dobro je da relativno blizu postoje glazbene meke u koje uvijek dolaze najaktualniji izvođači sa scene.
