Um je poput padobrana – ne funkcionira ako nije otvoren
Poznatom rečenicom namjerno otvaram ovaj izvještaj, jer sadrži svu filozofiju Franka Zappe, koja i danas živi ponajviše zbog starijih generacija koje i dalje fanatično prate sve aktivnosti vezane za ovog osebujnog američkog kompozitora. Iako je Frank u jednom od posljednjih intervjua kazao da mu nije bitno da bude zapamćen, njegova se obitelj s tim baš i nije složila. U sigurnim rukama njegove, sada već preminule, supruge Gail, pokrenuta je priča u obliku zaklade „Zappa Family Trust” (ZFT) koja već punih 25 godina promovira lik i djelo Franka Zappe. U tom vremenu ZFT proživljava svojevrsni „The torture never stops” u obliku sudskih parnica, tužbi i razno raznih pravnih zavrzlama kojima se želi osigurati potpuno i nepobitno vlasništvo nad imenom Frank Zappa. Koliko su ove bitke bile „Dumb all over” govori pomalo i tragičan rasplet cijele priče, u kojem Gail zadužuje ZFT do razine u kojoj moraju prodati obiteljsku kuću te Zappin studio, a oporuka mame Gail uspjela je i posvađati djecu.
Shall we take ourselves seriously?
Paralelno s opisanim, Frankov stariji sin Dweezil na drukčiji je način zamislio održavanje sjećanja na glazbu Frank Zappe. Kao glazbeno najnadarenije dijete obitelji, logično je bilo da Dweezil bude taj koji će i dalje svirati glazbu svog oca. Čak i površni poznavatelji diskografije Zappe mogu zaključiti kako ovo nije nimalo lagan, ni zahvalan posao. Glazbenici koji su surađivali sa Zappom, održavali bi cjelodnevne probe mjesecima prije turneje, neprestano bili izloženi promjenama u aranžmanima već naučenih glazbenih dionica, novim pjesmama i kompleksnim dionicama koje su nerijetko u manje od 24 sata morali naučiti za idući nastup. Sa željom da nove generacije upozna s glazbenim opusom svog oca, Dweezil 2006. osniva cover bend „Zappa Plays Zappa“. U prvim godinama postojanja ovaj projekt podržava i ZFT te pomaže Dweezilu formirati bend s glazbenicima koji su svirali s Frankom. Samo neki od njih su Steve Vai, Terry Bozzio, George Duke te Napoleon Murphy Brock. Svirke s prvih turneja zabilježene su i na specijalnim DVD izdanjima, a kvalitetu i ozbiljnost ovog benda prepoznata je i kod publike te kritike. S godinama su alumniji počeli rjeđe nastupati, a Dweezil se okrenuo sastavljanju vlastitog benda. Želeći publici ponuditi što više glazbe koju do sad nisu čuli u live izvedbi, Dweezil naporno radi, uči, vježba i postaje sve bolji u vjernom oživljavanju duha prošlih vremena. Nažalost, upleten u pravne zavrzlame, nametnute mu od vlastite obitelji, Dweezil se u jednom trenutku morao odreći imena benda „Zappa Plays Zappa“, jer ne želi zakladi plaćati naknadu za korištenje imena Zappa. Kroz godine Dweezil je morao mijenjati ime benda, a trenutno se koristi vlastitim imenom.
I tako dolazimo do aktualne turneje. Baš kao i prethodne, Dweezil želi tematski zaokružiti cjelokupno koncertno iskustvo i ponuditi publici nešto što tako skoro neće ponovo moći doživjeti na njegovim koncertima. Tako je i ova turneja, zapravo prava poslastica i doživljaj koji bi svaki zaljubljenik u jazz-rock sebi trebao priuštiti. Naime, ove se godine obilježava 50 godina od izlaska osmog po redu FZ-ovog albuma „Hot Rats”, koji je po kritici i publici jedan od najvažnijih Zappinih albuma, ali i cijelog žanra. Dweezil je odlučio napraviti cijelu turneju posvećenu ovom 43-minutnom remek djelu i to na način da će bend svirati cijeli album od početka do kraja, a nakon toga su najavljeni i drugi materijali koje je Frank svirao uživo te 1969. godine.
Home is where the heart is
Predadventsku prohladnu, ali sunčanu subotu odlučio sam provesti uz posjet božićnom sajmu u Aachenu te u pograničnom nizozemskom gradiću Heerlenu gdje se te večeri 30.11.2019. održao koncert Dweezil Zappe u sklopu Hot Rats Live turneje.
S polaskom iz Düsseldorfa, vlakom preko Kölna nakon sat i pol’ stižem u Aachen. Ovaj gradić na zapadu Njemačke slovi kao jedan od najboljih za doživjeti adventsku atmosferu. Moram se s ovim odmah u startu i složiti, ali i primijetiti da adventi u Njemačkoj i nisu toliki hit kao kod nas. Adventske kućice poredane oko gradske katedrale, uz obilje autohtone hrane i pića, nude i unikatne proizvode ručne radinosti, sve po pristupačnim cijenama. Nakon kraćeg zadržavanja, ostaje mi još nešto vremena i za odlazak u outlet dućan Lindt čokolada – čisto toliko da i ja osjetim duh “black fridaya”. Što sam tražio to sam i dobio. Mahnito grabljenje čokolada, pralina, bombonijera i ostalih čokoladnih proizvoda po cijenama koje su sve redom snižene 20%-50%. – „Ne ponovilo se“, vrišti i dalje moj novčanik. Hvatam prigradski autobus i pola sata kasnije stižem u nizozemski gradić Heerlen. U kratkoj edukaciji o povijesti grada, saznajem tek da je bio bitno industrijsko središte krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Bez obzira na to, gradić od cca 100.000 stanovnika djeluje uredno, čisto, mirno i moderno. Cijene po restoranima i pivnicama nešto povoljnije od onih u Njemačkoj, ali zanemarivo.
Nakon popodnevnog odmora, odlazim do gradskog kazališta „Parkstad Limburg Theater“ u kojem će održati večerašnji koncert. Bez gužve i ikakvog pretresa ulazim u predvorje dvorane, koje arhitekturom i šarmom podsjeća na naš Lisinski. Na šanku cijene kao i u kafićima, bezalkoholna pića, žestice i malo pivo 2,6 EUR te veliko 5,2 EUR. Ponešto merchendise-a, uz standardne majice, prodaju se i posteri turneje s vlastoručnim potpisom Dweezila. Po ulasku u dvoranu iznenadio sam se malim kapacitetom i prostornim konceptom. Čak tri stajaće etaže smještene su ovalno vrlo strmo nasuprot bine, te poviše partera. Cjelokupni stajaći kapacitet je 1350 ljudi, no broj posjetitelja bio je nešto manji. Tijekom procjene kapaciteta dvorane, uočio sam kako publiku sačinjavaju gotovo sami muškarci s prosjekom od 60ak godina. Osobno me ovo i ne čudi, jer je ovo moj četvrti koncert Zappine glazbe te sam navikao na takav profil publike, ali dugoročno za Dweezilov projekt održivost interesa je upitna.
Sve u svemu, točno na vrijeme, u 20:30 svjetla dvorane su se ugasila, a na razglasu je krenula radio snimka u kojoj voditelj, te 1969. godine opisuje album neimenovanog autora. Parafraziram: „Dame i gospodo, ime ovog glazbenika ostat će anonimno, zbog čudne glazbe koju je dosad izdao. Ali, vjerujte mi, ovaj album morate poslušati, jer je apsolutno briljantan…“ Zaista je bilo smiješno čuti tako nešto, ali živopisniji opis vremena u kojem je živio Frank, zaista bi bilo teško u te dvije minute opisati.
Blow your harmonica, son
Napokon, bend izlazi na pozornicu i kreću taktovi “Don’t Eat the Yellow Snow”.
Ovu postavu uz bubnjara (Ryan Brown), basista (Kurt Morgan) i Dweezila na gitari, čine i troje multi instrumentalista, pokrivajući, u prvom redu puhačke instrumente (Scheila Gonzales), klavijature (Chris Norton) i ritam gitaru (Adam Minkoff), ali tijekom večeri pokazali su i zaista zavidne vokalne te instrumentalne vještine i na drugim instrumentima.
Već nakon uvodne stvari, kreće ono što je i obećano, Hot Rats album uživo, od prvog do zadnjeg takta. U tih 40ak minuta cijela grupa pokazala je visoku razinu profesionalnosti, točnosti, fokusiranosti i ozbiljnosti. Dovoljno je bilo vremena da članovi iskažu i svoje vještine, prvenstveno bubnjar Ryan tijekom uvodne “Peaches en Regalia”, vokal Adam na “Willie the Pimp”, Scheila na saksofonu, tijekom “The Gumbo Variations” i naravno Dweezil na solo gitari tijekom “Son of Mr. Green Genes”. Od samog početka razglas je bio odličan. Svaki instrument mogao se čuti u svojoj punini, a vokali, bez obzira duboki ili visoki, savršeno su se uklapali u akustičnost dvorane.
Iduća dva sata posvećena su okorjelim Zappa fanovima. Na moje opće oduševljenje, set lista je bila prožeta vrlo opskurnim i manje poznatim Frankovim pjesmama. Zaista je teško u tako opsežnoj diskografiji sastaviti set listu koja će bendu biti zanimljiva, izazovna i svirkom zadovoljavajuća tijekom godina, a da i dalje zadrži interes publike. Zbog toga, Dweezil pametno i ciklički obrađuje različita razdoblja glazbe svog oca, ostavljajući prostor fanovima da uvijek mogu uživati u posebnom koncertu te čuti nešto novo idući put. Tako su se na ovoj turneji našle pjesme poput “Penis Dimension”, “Brown Moses”, “Tears Began to Fall” i mnoge druge koje vjerojatno nikad nećete čuti u izvedbi nekog cover band. I zaista, iako je ovo tehnički cover band, ovaj projekt, koji sada već pedesetogodišnji Dwezil uspješno vodi gotovo 15 godina, puno je više od sviranja očevih hitova.
Ostaje mi još toliko prostora da istaknem Dweezilove tehnički impresivne solaže na „Pick me I’m clean“ i „I’m the slime“, te briljantne multi-vokalne dionice tijekom “You Are What You Is” medley-a.
Music is the best
Dweezil je složio odličan bend, pun duha i žara, tehničke kvalitete i istinskih fanova glazbe Franka Zappe. Bend suvereno vlada pozornicom, ima vlastiti šarm, zna stvoriti atmosferu te se povezati s publikom. Sa sigurnošću mogu reći da je ova postava, u odnosu na neke prijašnje, iako najmlađa, daleko najbolja do sada. Odlazak na Dweezilov koncert prilika je za osjetiti duh i jedinstven presjek Frankove diskografije. Podržavajući ovaj bend, osiguravamo novim generacijama priliku da dožive glazbu koja će uvijek biti ispred svog vremena. Vjerujem da nećemo morati dugo čekati ponovni dolazak Dweezila u Europu, a ja se već sad nestrpljivo iščekujem koji je idući projekt na redu.
Dweezil Zappa, Hot Rats Live tour
Herleen, NL (30.11.2019.)
Intro:
Don’t Eat the Yellow Snow
Hot Rats:
Peaches en Regalia
Willie the Pimp
Son of Mr. Green Genes
Little Umbrellas
The Gumbo Variations
It Must Be a Camel
Other hot stuff:
Montana
Teen-Age Wind
I’m Not Satisfied
200 Motels / Bogus Pomp
Penis Dimension
My Sharona (The Knack cover)
Who Needs the Peace Corps?
Bamboozled by Love
Brown Moses
Heavenly Bank Account
Dumb all over (snippet)
I’m a Beautiful Guy
Beauty Knows No Pain
Charlie’s Enormous Mouth
Any Downers?
Pick Me, I’m Clean
Here Lies Love
Twinkle Tits
Dupree’s Paradise
Cletus Awreetus-Awrightus
Carolina Hard-Core Ecstasy
Encore:
I’m the Slime
Tears Began to Fall
Izvještaj napisao – Deni Jelinčić
