Goran Bare i Majke na Šalati u maniri velikog benda

    5491

    Mogao je to biti vjerojatno najbolji koncert kojeg je neki hrvatski rock bend poklonio svojoj publici. Ili je to barem mogao biti najbolji koncert kojeg su Goran Bare & Majke poklonili svojoj publici. No, možda je tako zapravo i bilo. Ima li smisla uopće objektivizirati?

    Goran Bare, foto: Marko Vukušić
    Goran Bare, foto: Marko Vukušić

    Ovaj bend ne viđa se tako često na samostalnim open air koncertima, a još manje se viđa u kombinaciji s gudačima i brass sekcijom kao pozadinskim igračima. Zapravo, u takvoj se formaciji nikad niti ne viđa. Upravo je to bila druga najveća posebnost sinoćnjeg koncerta – čuti određene pjesme Majki obogaćene orkestralnim aranžmanima. Prva i osnovna bila je vidjeti kako Majke na čelu s neponovljivim frontmanom, za promjenu, vladaju velikom pozornicom i velikim auditorijem (koji je, usput rečeno, bio pretrpan) te u manirama velikog benda kakav jesu zakucavaju neke od najboljih blues rock pjesama koje su se na ovim prostorima ikad dogodile. Međutim, veličina prostora samo je valjda pojačavala dojam veličanstvenosti pa tako, sve to skupa, izuzevši orkestar, nije bilo ništa bolje od onih nekih legendarnih koncerata Majki u manjih klubovima ispred tristotinjak ljudi.

    Crveno osvjetljenje, tri video zida s kojih se slijeva krv, nalet zvuka uvodne “Ljubav krvari” podebljane zlokobnim gudačima i trubačima… To je bio trenutak od kojeg se ledi krv u žilama i obećavao je zbilja nešto specijalno. Nije da se takvi debelo impresivni trenuci nisu nizali tijekom koncerta, ali teško se oteti dojmu da se čitava stvar nije sustavno krenula raspadati što je koncert više odmicao svome kraju. Artistički gledano, bilo je to nevjerojatno. No, takvi ciljevi teško da su sinoć bili i namjeravani.

    Muziku podržava

    Bare je ispustio dušu tijekom naredne “Krvarim od dosade”. Onako dobroj vokalnoj izvedbi može konkurirati jedino studijska snimka iz vremena antologijskog “Razdora”. Bio je to prljav i agresivan ton, opasno blizak onom iz ’90-ih godina. Taj unikatni glas bio je dovoljno moćan da ostavi osjećaj knedle u grlu i ponavljao se više puta tijekom koncerta.

    Orkestar je napuštao pozornicu i po potrebi se vraćao na nju. Dobro je što se aranžmani nisu prenijeli samo na laganije pjesme poput “Odvedi me” ili “Vrijeme je da se krene”, već i na one oštrijeg zvuka poput “Grešnika” ili pak “Pozovi me u noć“. Ova potponja s brass sekcijom zvučala je kao da je ispala iz kojekakve neo-noir gangsterske akcijske drame. Šteta što isto nije učinjeno i primjerice s “Fantastičnom vatrom” jer pjesma zbilja otvara dosta prostora za brass. Valja istaknuti kako je spomenuta “Vrijeme je da se krene” izvedena briljantno, uz prekrasne gudače, magiju Rodikove pedal steel gitare, zborsko pjevanje, te suptilne projekcije svemirskih prostranstava. Bio je to kozmički country blues za pamćenje.

     

    View this post on Instagram

     

    A post shared by Lea (@ribek_ov_deth) on

    Novi album “Nuspojave”, uz “Ljubav krvari”, predstavljen je s još samo dva naslova – “Skarabej Go-Go” i “Zašto“. Šteta što se nije našlo mjesta i primjerice za “I dok pleše sama s kišom”. Set-lista je općenito bila već dobro utaban teritorij. Najveća iznimka mogla bi biti tek “Bez pameti“, a iznenađenja zapravo i nije bilo. Sve je išlo glatko i proceduralno, reklo bi se.

    Stvar se krenula otimati kontroli negdje u drugoj polovici koncerta i sva ona prethodna estetika lijepoga jedva se hvatala u koštac s estetikom ružnog ili bolje reći bizarnog. Iz arsenala su se redali eksplozivni naslovi koji su pumpali energiju mase. Uslijed nekakvog košmara stihovi su se počeli zaboravljati, refreni jednih pjesama postajali su refreni drugih, pjesme se nisu dovršavale kako spada, u publici su gorjele bengalke, stvarali su se circle pitovi kakvi se ni na Slayerima ne viđaju. Ta povampirena atmosfera potrajala je sve do kraja regularnog dijela koncerta. “Mene ne zanima”, nemojte me uzeti za riječ, ali pjesmi je izostao čitavi središnji dio, “A ti još plačeš” ostala je bez valjda najbolje strofe u pjesmi, “Teške boje” se u refrenima preobražavala u “A ti još plačeš”, kraj “Fanastične vatre” izgledao je poput nesporazuma na pozornici, “Iz sve snage” izvukla je iz vreće sve moguće demone, “Depresija” je uz prve kapi kiše bila toliko uvjerljiva da se mogla išamarati, itd., itd. Ima ona čuvena prijelomna scena kod mosta u Apokalipsi danas. Tko je gledao, znat će. Vrag me odnio, ali ima neka poveznica između te scene i drugog dijela sinoćnjeg koncerta.

    Goran Bare, foto: Marko Vukušić
    Goran Bare, foto: Marko Vukušić

    Bare se pokazao kao sjajan frontman, koji kad se sve zbroji i oduzme gaji zapravo iznimno pošten odnos prema svojoj publici. Bilo je tu dosta prave komedije, dobrog humora i simpatičnih dosjetki koje ovdje nema smisla prepričavati. U pjevanju je bilo jako puno truda i taj se trud sigurno isplatio. Ne treba posebno napominjati koliko su ostali članovi benda pridonijeli vrhunskoj svirci i podivljaloj energiji. Ali genijalnostima je znao doći kraj. I koliko god da se može reći ‘sve je to rock’n’roll’ i koliko god da je trenutni košmar zapravo djelovao opijajuće, bilo je trenutaka kad se činilo da se na pozornici obavlja redovna proba, a ne završni čin. I opet, kontrast ozbiljne glazbe u pozadini, i rock’n’rolla u prvom planu, gdje simbioza ustupa mjesto posesivnosti, u konačnici je bilo vrijedno doživljaja.

    Bis je ostavljen za beskonačni blues, kao odjavna špica u sitnim satima, nakon razularene noći uvrnutog pira. Za sam kraj, nakon dva sata iznimnih događanja, još jednom je izvedena, i to potpuno opravdano i zasluženo, “Vrijeme je da se krene”. Sasvim dovoljno. I sasvim neponovljivo.

    Muziku podržava