Novi centar urbane kulture u Ljubljani svoj hrabar i izrazito zanimljiv program provodi punom parom. Tako je u ponedjeljak gost bio jedan od najzanimljivijih basista današnjice, koji je dio svojeg glazbenog odrastanja proveo uz Miles Davisa kao glazbenik i producent, a danas njegovu glazbu izvodi njemu u čast pri čemu uz sebe okuplja mlade glazbenike kako je to činio i Miles.
“Tutu Revisited – The Music of Miles Davis” naziv je turneje na kojoj Marcus Miller izvodi spomenuti Milesov album iz 1986. godine za koji je i sam u većoj mjeri zaslužan kao autor i producent. Kako je već na samom otvaranju koncerta i uvodnom pozdravu najavio, odsvirati će cijeli album Tutu, a ‘možda ubace i ponešto sa strane’.
Tako je i bilo, krenuli su s “Thomas” i “Backyard Ritual” i priuštili nam kratko upoznavanje sa svakim glazbenikom pojedinačno. Odmah je postalo jasno da su na jazz scenu te večeri došli ‘neki novi klinci’ koji imaju puno toga za reći i od kojih se očekuje zanimljiva budućnost. Posebno se istaknuo od samog početka Christian Scott, mlađahni, tek 26-godišnji trubač.
Hrabar, odlučan, bez znakova treme i uz pozitivnu dozu mladenačke drskosti u svirci od početka je preuzeo solo dionice na trubi u maniri kakvoj se ne bi posramili niti mnogo iskusniji etablirani jazz glazbenici. S odličnim osjećajem za melodiju i dinamiku, njegova truba zvučala je pijevno i zarazno.
Drugi solist bio je Alex Han, još mlađi, 21-godišnji saksofonist koji je s Marcusom svirao i na prošlogodišnjoj turneji. Naočigled je vidljiv veliki napredak i puno hrabriji Alexov nastup. Za razliku od beogradskog koncerta gdje je pomalo sramežljivo pokazivao svoje već sada zavidno umijeće, ovoga puta se od samog početka puno hrabrije priključio i Marcusu, ali i Scottu na zajedničkim brass dionicama.
Za bubnjevima je sjedio također mladi, 23-godišnji Ronald Bruner Jr. koji je čvrst, odlično drži ritam i razumije što se oko njega događa. Svojom čvrstinom odlično je prenio atmosferu i izvorni zvuk s albuma “Tutu”, koji je više funk-čvrst nego jazz-razigran. Odlično je komunicirao s gotovo neprimjetnim Federicom Gonzalezom Penom na klavijaturama i zajednički su stvarali odličnu bazu za Marcusa, Hana i Scotta.
Na solističkim dionicama pokazalo se ipak kako je Bruner još uvijek nedovoljno izrastao bubnjar za slobodniji jazz izričaj. Uz malo prečetvrtast koncept koji zvuči više rockerski nego jazzerski, igrao je više na snagu nego na osjećaj i vidno se umarao.
Pena je svojim iskustvom odlično punio svugdje gdje je bilo potrebno, podržavajući Marcusa u donjem registru kad se Marcus zaigrao u svojim poznatim jam i solo dionicama, te bojeći glazbenu podlogu za brass sola. Tijekom cijelog koncerta gotovo neprimjetan, ali itekako bitan element, omogućio je da se solisti poprilično razmašu.
Marcusov show je izrazito zarazan i zabavan za publiku, pozitivna energija kojom odiše njegova glazba rijetko se može doživjeti. Mješavina funka i jazza plesna je i razigrana i od prvih taktova koncerta do samog kraja snažan groove probudit će i najuspavanijeg u publici i zaraznim djelovanjem potaknuti na kretanje. Prepoznala je to i publika u Kinu Šiška, oko tisuću okupljenih iskreno su pokazivali koliko se dobro zabavljaju odobravajući aplauzom svaku dobro odsviranu dionicu.
Marcus je manirom iskusnog glazbenika vodio koncert, primjereno dozirajući nastupe mladića okupljenih oko sebe, dajući im dovoljno prostora da se pokažu, ali ostavljajući jednako toliko prostora i za sebe. Nenadmašna slap tehnika Marcusov je trade-mark i svjestan je kako su ljudi došli vidjeti i čuti upravo to.
Stoga su mnoge skladbe i zvučale poprilično drugačije nego na albumu, zadržavajući osnovnu temu, ali uz puno slobodnije jam-session uvode i solo dionice. Marcus je time dovodio publiku u delirij, izazivajući ovacije najzagriženijih fanova. Vješto izmjenjujući standardni električni bas, fretless bas i bas klarinet, te koordinirajući brass glazbenike i njihova sola, majstorski je unosio mnogo raznolikosti u sam koncert koji tako niti u jednom trenutku ne dolazi u opasnost da postane tek dosadan show-off čiste tehnike sviranja.
Scott se posebno isticao tijekom cijelog koncerta, znao je kad treba potegnuti a kada se povući i ostaviti prostora ostalima. Na baladama je pokazao izrazitu osjećajnost i melodioznost, vodeći zvuk cijelog sastava, a na življim dionicama odlično se uklopio s ostalim glazbenicima, pogotovo na zajedničkom fraziranju s Alexom. Sve to skupa bilo je nagrađeno ogromnim aplauzom i ovacijama na završetku koncerta i na bisu, pokazavši jasno koliko je i publika uživala u svemu.
Po završetku koncerta, glazbenici su ubrzo izašli pokupiti svoje stvari, no bez problema su posvetili svoje vrijeme znatiželjnicima iz publike koji su se željeli pozdraviti ili izmijeniti nekoliko riječi s njima. Čak je i Marcus došao do štanda s CD-ima, potpisivao je ulaznice, CD-e, a tu se našla i jedna ploča “Tutu”.
