Prije nekih 4-5 mjeseci Gego & Picigin Band posjetili su Zagreb, i u klubu Aquarius održali koncert, na temelju kojeg su pojedini zaključili da je Gegomanija stigla u glavni grad Hrvatske.
“Ma kakva Gego, kakva manija?” urlao sam tad, a ‘skupina’
skeptika oko mene samo je podgrijavala tu negativnu vibru. Znao sam da
ću se kad-tad morati suočiti s Gegom, i ‘dogovor’ je pao – subota
22.10.2005., Boogaloo club.
I dalje su mi se ti skeptici posprdno ‘smijali’ što idem na koncert Gege iliti hrvatskog Bob Marleyja iliti hrvatskog Manu Chaoa, kako su mu neki prljepili nadimke, u te polemike ne bi ulazio, ali samo ću reći da je Gegi bolje da se kani takvih usporedbi. No dobro, upornost i osmijeh ‘jedne djevojke’ iz Gegetove blizine uvjerili su me da moram otići na taj koncert.
I eto me, u Boogaloou – predgrupa Kopito, taman je započinjala svoj nastup, i već tad se moglo zaključiti da će atmosfera u klubu biti paklena, jer ekipa je izvrsno prihvatila bend, koji visoko kotira među dalmatinskim studentima u Zagrebu. Spoj gitara i dalmatinske klapske muzike odlična je fuzija kad slušate Kopito, koji su našli način da svoju rockersku dušu, koja je očita predstave javnosti.
Nakon kojih 45 minuta Kopita, mali predah. Klub je već krcat, omjer djevojka i mladića debelo je na strani žena! Osjeća će ‘obiteljska atmosfera’ među ljudima iako se većina i ne poznaje. Osim što sam u zbunjen, a samim time i uvjeren koliko ljudi zaista sluša Gegu, toliko sam i uzbuđen što će večeras oko mene više biti mirisa finog ženskog parfema, nego znoja rockerskih naslaga piva ispod vrata.
“Jamajka” bila je prva pjesma na playlisti, s koje cijeli klub zna pjesme napamet, naravno osim mene i kolege, koji smo još uvijek bili pomalo zatečni onim što vidimo i čujemo. Ljudi skaču, pjevaju, alkohol teče u potocima, pored nas se sportska redakcija JL-a raspametila (hvala Bogu oni ne idu u Ludnicu kao ‘nogometni bogovi’ koji im život znače), miris parfema oko, i dimovi ‘žiže’ iza mene ubrzavaju mi pokrete unatoč dvije kole koje sam morao popiti zbog ‘briljantnog’ zakona i postao sam dio Gegomanije. Pa nije to tako ‘grozno’ pomislio sam u jednom trenutku, i bio siguran da su se ovi moji skeptici dobro zajebali.
Suditi o nečijoj glazbi po tome koje je ‘umjetničko ime’ uzeo ili po fotkama na kojima izgleda kao latino filmska zvijezda, zaista je glupo, ali je još gluplje ostati na tim zaključcima i ne dopustiti glavnom akteru vaših sumnji i tvrdnji da vas uvjeri u suprotno. Ja sam dopustio, i nije mi krivo, a vjerujem da će biti tako i svakome ako se bude upuštao u Gegomaniju, iako ću i dalje prema nekima glazbenicima ostati ‘slijep’.
Gego i odlični trojac iz Picigin Banda, u dva sata ludnice u Boogaloou odsvirali su i više od onog što njihov prvi album nudi, i zadovoljili sve prisutne, uključujući i dolje potpisanog. Ovi moji skeptici neka se ne boje neću postati zagrišeni Gegomanijak, a njegova najvjernija ekipa, ona s Hvara, neka zna da sam se na najbolje mogući način uvjerio u njihov fanatizam. I da, hvala ti ‘jedna djevojko’!
