Tus Nua & From Another Mother
Koronavirus nažalost nije onoliko bezazlen kakvim ga se predstavljalo pred nekoliko mjeseci i jedna od njegovih meta prema kojima ne pokazuje nimalo milosti su i glazbena događanja. Od početka tjedna samo slušamo vijesti o otkazanim/odgođenim koncertima i festivalima kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Jedne od meta koje su, na sreću sinoćnje publike u Vintage Industrial Baru, uspjele izbjeći metak su domaći sastavi From Another Mother i Tús Nua, ali i to je bilo za dlaku: baš kako je Jordi sinoć rekla, od danas je na snazi preporuka da se otkažu sva događanja na kojima se očekuje više od sto ljudi.
Teško je reći je li sinoć bilo više ili manje od sto ljudi, ali od trenutka u kojem sam ušla u Vintage bilo mi je jasno da će ovo biti jedna od onih finih svirki za količinu ljudi koja je u široj slici zaista nevelika, ali po meni – taman. Ne znam, oduvijek sam posebne osjećaje gajila prema svirkama domaćih bendova na koje odaziv možda neće biti najveći, ali će biti najtopliji – takve intimnije svirke dosad su mi i ostale u najljepšem sjećanju.
Sada sam već počela malo romantizirati, a jednom kad krenem u to, teško se odmaknuti i napisati izvještaj koji neće zvučati kao zadaćnica iz osnovne škole na temu „Jesen u mom gradu“. Tako da ću pritisnuti „fat-forward“ kako bih vas poštedjela svojih sanjarenja i pustiti „play“ na trenutak kad su manijaci iz From Another Mother počeli skakati po – zidovima. Doslovno.
From Another Mother pobjednici su KSET-ovog Čuješ?! programa iz 2016.: još otada na glasu su kao bend koji se mora doživjeti uživo. Meni je, evo, sinoć bio prvi susret s ovim zafrkantima i svakako bi ih preporučila onima koji su siti mrtvila na našoj sceni, a žedni one luđačke rock energije koju se danas rijetko viđa, i tim više posebno cijeni. Dok sam ih gledala kako neumorno skaču, urlaju, rade kolutove, šeću po zidovima i ne znam što sve ne, kroz glavu mi je samo prolazila rečenica koju sam pročitala u jednom nedavnom intervjuu s njima, a to je da je za „vrhunski koncert potrebna publika koju sačinjavaju ljudi, a ne nepokretna tijela“. Vodeći se ovim, sinoć je definitivno bio vrhunski koncert: publika je bila sve samo ne nepokretna, a ekipa na pozornici rokala je sa stopostotnom predanošću, što nas je zarazilo puno više od nekog corona virusa.
Nemojte slučajno pomisliti da ova energetska bomba od koncerta kompenzira jednu svirku koja je prosječna: svježina i uvježbanost prštila je iz svake odsvirane stvari, što je poprilično impresivno s obzirom na to da se po klubu kreću kao Spidermani na ecstasyju. Njihov posljednji album je iz 2019., „ATATOA“: s njega su, među ostalim, odsvirali i moje favorite „May“ i „Slightly Wrong“, ali su predstavili i ponešto novo.
Ekipa iz benda postala je malo poznatija nakon pobjede na KSET-ovom Čuješ?!, ali na sceni su duže od toga. Sastav definitivno cijeni svoju rastuću publiku, zbog čega su u nekoliko navrata komentirali kako se već „6,7 godina bave ovim te koliko su zahvalni fanovima koji ih prate“. Također su izjavili kako nekome te riječi možda izazivaju „cringe“: bez brige, zaista nisu. Kraj svog seta zaključili su prepjevom famozne Mišine „Ako me ostaviš“ uz fotku s publikom kojom je savršeno ovjekovječen koncert koji je jedva održan, zbog čega je Jordi poslije izjavila da se osjećaju kao „gosti Titanika koji su se spasili u posljednji čas.“
Nakon From Another Mother, neki bi vjerojatno rekli da se Tús Nua našla u pomalo nezavidnoj „tough act to follow“ situaciji, ali zapravo je poprilično blesavo uopće uspoređivati ova dva sastava koji su žanrovski jednostavno sasvim oprečni. Zapravo mi je kombinacija bila dosta zanimljiva; malo divljanja na progresivni rock sastav nakon čega je uslijedilo melankolično sanjarenje uz Tús Nuu. I Tús Nua se još jednom dokazala kao sastav vrijedan svake pažnje koja im se pridaje.
Za razliku od From Another Mother koje sam upoznala tek jučer, Tús Nuu sam zasad slušala bezbroj puta, počevši od solo giga u Malom pogonu u Tvornici kulture, pa do akusticiranja u Rockmarku, nastupa na MENT-u, InMusicu itd…Ali u pamćenje mi se posebno usjekao onaj kišni nastup na Indirekt festivalu iz 2018., na kojeg me strašno asocirala atmosfera sinoćnjeg koncerta. Možda još više zbog toga što im se na pjesmi „There’s A Thin Line Between Everything“ sinoć pridružila sjajna Ivana Picek, koja je tog kišnog petka na Indirektu 2018. nastupala netom prije Tus Nue.
Tús Nua već neko vrijeme nije trio, već duo iza kojeg stoje Jordi Ilić i Jelena Božić: pojačanje su im sinoć činili Lucija Radalj na basu i Andrea Pedron na bubnjevima. Kao što sam već rekla, ovo je sastav kojeg sam zaista mnogo puta imama priliku slušati uživo, ali još uvijek se nisam zasitila, što govori dovoljno. Kako opisati sinoćnju slušaonu njihovog albuma „Horizons“? U bijegu od Corona virusa i karantena, zaigrana izvedba maštovitog izdanja pretvorila je Vintage Industrial Bar u – utočište. I možda je to samo moj dojam, ali baš se sve tako nekako posložilo da je njihova sinoćnja svirka dala prikladan glas ovoj slici pandemije u kojoj se svijet trenutno nalazi.
Osim albuma „Horizons“, sastav je odsvirao i dvije nove stvari, „Palindrome“ i „Ride“, a za kraj su nam Jelena i Jordi pripremile – iznenađenje. Kada su najavile da će obraditi pjesmu koja je posvećena mački njihove frendice Emine, frendica i ja smo potajno navijale da obrade neponovljivu Phoebe Buffay s pjesmom „Smelly Cat“. Očito smo razmišljale u sasvim pogrešnom smjeru, jer za kraj su ipak sačuvale emotivnu obradu pjesme „Divided“ kanadskog dua Tegan And Sara, nakon čega su se oprostile od pomalo hipnotizirane publike.
Dok pišem ovaj izvještaj, ne mogu a da ne promišljam što će se događati idućih par dana, tjedana, mjeseci po pitanju pandemije koja nas je zahvatila: tko zna, možda je upravo sinoćnji koncert ovih dvaju sastava posljednji kojem ću prisustvovati u dogledno vrijeme. Ako i je, zadovoljna sam izborom: malo šutke, malo zafrkancije i malo magije rijetko koga može ostaviti ravnodušnim.
