Foo Fighters
Opći dojam koncerta koji su Foo Fighters održali u ponedjeljak u Budimpešti mogao bi se svesti u jednu rečenicu: Foo Fightersi su možda jedini živi, iskreni i pravi rock’n’roll bend.
Koncert je počeo uz gitarski tuš i Daveovo obraćanje publici: “It’s been 20 fucking years since the last time we’ve been here…” Tom rečenicom kroz cijelu je večer vozio publiku i njenu nedvosmislenu naklonost, koju je svakako imao i bez toga.
Za razliku od mnogih izvođača, Dave Grohl ima nešto beskrajno dječački iskreno i simpatično u sebi, svako obraćanje publici povicima “are you havin’ a good time?” i “you want some more?” ne zvuči usiljeno, isplanirano i targetirano da pokrene masu, već upravo tako – dječački iskreno. Zato ga publika i voli. Rekavši da te večeri neće biti programiranog ponašanja na pozornici, pauza i sličnog, već samo sviranje do iznemoglosti, počeli su se redati hitovi – “Everlong”, “Monkey Wrench”, “Learn to Fly”…
Nijedna sekunda nije iskorištena kako bi se napravila pauza, nije bilo cirkusa tako svojstvenog današnjim izvođačima (mijenjanje garderobe, scenografije, odlazak u backstage i čekanje da te publika dozove nazad), već samo čisti R’n’R od početka do kraja.
Pjesme su se redale jedna za drugom, oko 20 tisuća ljudi u Papp Laszlo Areni odralo je svoja grla i dlanove pjevajući svo vrijeme s Foo Fightersima. Vrhunac je u potpunosti dostegnut na posljednjoj pjesmi, na kojoj je publika uglas otpjevala “Best of You”.
S tom melodijom je kasnije i napuštala Arenu nakon završetka koncerta – orilo se kao da je koncert tek počeo.
Foo Fighters u Budimpešti su nastupili u punom sastavu, uključujući i Pata Smeara na gitari, koji je odlazio i vraćao se u sastav tijekom ovih 20+ godina koliko bend postoji (FF s njim svakako zvuče bolje nego bez njega!) i Ramija Jaffeea na klavijaturama koji je nekako uvijek bio šesti član benda i koji je i inače sudjelovao na snimanjima albuma i live nastupima. Publika u Budimpešti na kraju je počašćena i najnovijom pjesmom, jos neobjavljenom “Sunday Rain””, koju su prvi put svirali na ovoj turneji.
Na kraju par riječi o samoj organizaciji i općenitom dojmu: Budimpešta i Mađari u posljednjih su 25 godina, otkako se Mađarska krenula kao zemlja otvarati prema svijetu, a prije svega prema Zapadu, postali ozbiljni po pitanju organizacije ovakvih događaja i nastupa najvećih izvođača današnjice. Nijedne sekunde ništa nije bilo prepušteno slučaju niti ikakvoj stihiji – 20 tisuća ljudi u svakom je trenutku imalo tretman kakav treba, a sama organizacija i osiguranje bili su besprijekorni i neprimjetni.
Osobno, ostao sam iznenađen da u Areni tijekom koncerta nije bila zapaljena nijedna cigareta – u usporedbi s Beogradom, a vjerujem i Zagrebom, ovako nešto bi bilo nemoguće bez intervencija osiguranja i čak izbacivanja s koncerta.
Također, neke moje osobne zablude o popularnosti R’n’R na teritoriju bivše Jugoslavije svakako su raspršene tijekom lamentacije nad situacijom u kojoj smo morali potegnuti čak u Budimpeštu da bi slušali jedan od omiljenih bendova: u zemlji u kojoj EKV na vrhuncu svoje karijere proda 30 tisuća primjeraka svog možda najboljeg albuma “Par Godina Za Nas”, a Miroslav Ilić u isto vreme proda 5 milijuna primjeraka albuma “Lažu da vreme leči sve”, od kojih je 2 milijuna prodano samo u Hrvatskoj, Foo Fighters ne mogu napuniti ni beogradsku ni zagrebačku Arenu. To mogu upravo Miroslav Ilić i Aca Lukas, u što smo se više puta do sada uvjerili.
Srećom, Budimpešta je samo 4 sata udaljena od Beograda i Zagreba, a bliža je i od Ljubljane, gdje ovakvih koncerata nikada nije ni manjkalo.
Set lista:
Everlong
Monkey Wrench
Learn to Fly
Something From Nothing
The Pretender
Big Me
Congregation
Walk
Cold Day in the Sun
All My Life
Times Like These
These Days
My Hero
Skin and Bones
White Limo
Arlandria
Rope
Wheels
Run
This Is a Call
Sunday Rain
Best of You
Autor teksta: Vojin Kličković