Father John Misty u Beču: Poslanica tračku humanizma u ljudima

16. stu 18.

728

Da je Josh Tillman donio pravu odluku kada je 2012. napustio bubnjarsku poziciju u indie folk bendu Fleet Foxes i prisvojio Father John Misty personu jasno je već duže vrijeme, što je pokazao i rapidan rast njegove solo karijere. Još od tamo 2015. i drugog albuma “I Love You, Honeybear“, Misty je svima postao omiljeni cinik. Dok su Fleet Foxes dva puta pohodili Zagreb, da čujemo Mistyja kao samostalnog izvođača na domaćem terenu još ćemo se strpjeti. Srećom, Beč nije toliko daleko.

Father John Misty (Arena Wien); foto: Monika Bračević

Set u Areni Wien, koja je zapravo kulturni centar unutar starog tvorničkog kompleksa, a ugođajem i veličinom priziva nešto između zagrebačke Močvare i Tvornice kulture, otpočet je s “Hollywood Forever Cemetery Sings“ s prvijenca “Fear Fun”. Tillman je, odjeven u bijelo od glave do pete i s obraslom bradom, na prvu izgledao poput kakvog otrcanog hodočasnika koji bi vam mogao pokucati na vrata kako bi vas upozorio o skorašnjem kraju svijeta.

Kao čovjek koji se skriva iza maske bradatog hipsterskog propovjednika, pod svjetlima reflektora izgledao je zapravo poprilično izloženo i ranjivo. Kao da mu takva frontmenska pozicija, unatoč reputaciji koja ga prati, još uvijek nije previše ugodna te se na momente primijetila određena suzdržanost. Bolje su mu legle skladbe kod kojih se ostavio gitare, ne zato jer ju loše svira, već jer je bio opušteniji bez nje te je bio slobodniji unijeti dodatnu emociju u pjesmu ili pak teatralno zaplesati. Između pjesama se nije trudio previše pričati, a zašto i bi kada njegovi stihovi govore sami za sebe.

Muziku podržava

S obzirom na pjesme bez pravog refrena, umijeće je bilo sastaviti setlistu koja neće umarati, a Misty je u tome uspio. Od prozaičnih tirada o dekadenciji, otuđenosti i propasti suvremenog čovjeka do osobnijih tema kroz britak humor i obilje autoironije, publika je blaženo upijala svaku riječ i ton kroz cijeli repertoar. Na kraju krajeva, Tillman jest cinik, ali on je cinik s ružičastim naočalama, u prenesenom i doslovnom značenju. “Pure Comedy“ ne završava bezrazložno stihovima “but each other’s all we’ve got“. Ako postoji zadnji tračak nade humanizma u čovjeku, on ga priziva kao slamku spasa.

Iza Mistyja je, koliko sam uspjela prebrojati, stajalo još petero članova benda (dvije gitare, bas, klavijature i bubanj). Instrumentalno je melodija zvučala poprilično raskošno, čak i bez podrške gudača ili puhača. Tako je u “Chateau Lobby #4“ solo na gitari uspješno zamijenio studijsku puhačku dionicu. Regularni dio završen je s “Holy Shit“, prvo nježno i akustično, da bi se naposljetku sve pretvorilo u moćnu grmljavinu. Prije bisa Tillman se po prvi puta malo više raspričao te izveo još tri pjesme, među kojima je bila i “I Love You, Honeybear“.

Večer je inače otvorila Azniv Korkejian koja nastupa pod imenom Bedouine. Sama s gitarom i stalkom za mikrofon omotan ružama, svirala je simpatične folk i americana pjesme, nježnih, ali i pomalo uspavljujućih melodija. Kako je njen set odmicao, čak se i standardno pristojna bečka publika sve teže suzdržavala od žamora. No, čini se kako se u gomili ipak našlo par njenih fanova, jer je na njihov zahtjev neplanirano izvedena pjesma “Solitary Daughter”.

Bedouine (Arena Wien); foto: Monika Bračević

Kada se sve zbroji i oduzme, ovo je jedan od onih koncerata za koji ne pomisliš istog trena dok se odvija pred tobom kako je odličan i neponovljiv, već ti se postepeno uvuče pod kožu, jer pjesme nisu rađene po principu da udaraju na prvu i da ugode primarnim impulsima. Međutim, još dugo nakon posljednjeg takta nikako ne možeš prestati razmišljati o njemu i tu se krije čar. Sve što si čuo i doživio ostavlja dubok utisak koji nosiš sa sobom jer Father John Misty isporučuje puno više od trenutnog zadovoljenja čula.

Setlista: