Kad bih pokušala svesti Fanfare Ciocarlia na standardan koncertni report, vjerujem da bih ‘fulala ceo fudbal’, pa ću koncertu pristupiti nekim drugim putevima. Za početak, skiciranjem ugođaja dana.
Vruće i ljepljivo popodne, slično drugima u nizu ovog ljepljivog juna, počelo je kavom na terasi Retra, a zatim se neplanski pretvorilo u zagrijavanje za koncert. Neplanski, kažem, jer su prijatelji samo pristizali na kavu ili pivu, runde su se redale, a razgovor se lagano selio prema romskoj atrakciji večeri. Uskoro smo došli do zaključka da svi idemo na koncert te da se popodne već počelo pretvarati u večer, pa nema smisla ići kući kako bismo se sredili za večer. Rezultat naše mudre odluke je izgledao ovako: četiri osobe stižu u Vintage s pretrpanim ruksacima, a dotična izvjestiteljica u outfitu ‘za na plažu’: Adilete šlapama, laganoj ljetnoj majici i kratkim hlačama u kategoriji vrućih.
Vrućinu gradskog asfalta zamijenili smo asfaltnim tangom u sparnom industrijskom baru gdje je nekoliko stotina duša plesalo u ritmu, a limeni orkestar ubrzavao tempo do krajnjih granica. Službeno, ovo je bilo zagrijavanje za Motovun film festival, ali je preraslo u nešto veće. Klupska atmosfera uistinu, samo s puhačima. Zvali to tulumom ili dernekom, jasno je da je ovom gradu trebao dobar plesnjak u utorak navečer.
Sastav od deset(ak) – oprostit ćete, nisam ih uspjela točno pobrojati – dobro raspoloženih i karizmatičnih Rumunja nekako se rasporedio na pozornici i priuštio nam poprilično dobru feštu za početak tjedna. Trube i tube, saksofoni i klarineti, bubnjevi i perkusije, Vintageova pozornica nikad nije izgledala punije. Karaktera im nije falilo, a publici su se obraćali kao starim prijateljima koje vide nakon sedam godina, koliko je prošlo od njihovog prošlog koncerta u Zagrebu. Ugođaj je podsjećao na jugoslavenske filmove osamdesetih, i ne kažem to samo zbog repertoara ‘kusturičanskih’ pjesama na koje smo razdragano đuskali.
Dobro znamo da cigani vole pjesmu, a njihova glazba ima dar da u svakom pojedincu takne neku žicu – jednima je to osjećaj za ritam, drugima probuđena srčanost. U svakom slučaju, kroz glazbu ćemo se najviše približiti romskoj kulturi koja će uvijek ostati strana, a s vrlim Fanfarama smo došli do zajedništva i na trenutak zaboravili na fašističke napade usmjerene na istu etničku skupinu koji se događaju stotinjak kilometara dalje.
Zato se u Vintageu još jednom potvrdila moć glazbe koja prelazi sve granice, gdje publika i bend raširenih ruku samo što ne padnu jedni drugima u zagrljaj. Sinergija nas je nosila kroz “Bubamare”, “Nesanicu” i “Asfalt tango” do najbolje obrade “Born To Be Wild” koju sam čula u životu. Momci sviraju žestoko i brzo, toliko brzo da bih se štucajući hvatala za ostatke stihova onih pjesama koje sam znala, a zatim skužila da je pjesma već završila. Ali, takav je i život valjda.
Iako je vrućina bila nesnosna, nije se činilo da ikome to smeta. Za kraj koncerta su nam predstavili bend i oprostili se s publikom, a na bis su se vratili kako i doliči – spustivši se s instrumentima među publiku, gdje su i sami postali dio mase, a masa i posljednji put pala u afan na “Đurđevdan”. Novčanici su se ispraznili, utrobe napunile rakijom i pivom, a srca mnoštvom, ma, morem dobre energije.
