Preko 15 godina je prošlo kako je Edo Maajka objavio svoj prvi album “Slušaj mater” i otprilike toliko kako je govorio (citiram iz sjećanja): “Još iduću ploču radim i to je to, napuštam scenu i idem raditi nešto drugo”. Pokazalo se na našu radost da je Edo bio loš prognostičar jer dekadu i pol poslije još uvijek dokazuje kako istražuje novi zvuk, kako uživa u tome što radi i kako ima vjerojatno najbolji prateći bend u državi. Novi Maajčin album “Put u plus” je, ako ne najbolji, onda barem u rangu najboljeg što je ikad snimio i isto tako ako ne najbolji, onda barem jedan od najboljih izdanja ove godine. Stihovi, muzika i interpretacija pokazuju Maajku u vrhunskoj formi i ništa manje se nije očekivalo na promociji tog albuma u Maloj dvorani Doma sportova.
Nastupu Ede Maajke su prethodila dva predizvođača, a to su zagrebački Bruto Geto i sarajevski Helem nejse. Potonji su udbaško-orjunaško zadojena mladež puna jugonostalgičarskih ideja koje treba prosvijetliti projekcijama filmova Jakova Sedlara ili pak knjigama Elvisa Duspare i Romana Leljaka – rekli bi glavni negativci Edine pjesme “No pasaran”. Helem nejse s Maajkom dijele antifašističke stavove i sklonost izvođenju pjesama uživo, u postavi je “živa” ritam sekcija, bubnjar i basist, dva MC-ja i DJ. “Puno je bilo bolje prije, a i da nije, svi narodi Jugoslavije isto mi je, završiti će na smetlištu istorije”, govorili su mladi Sarajlije istinu iz svog kuta. O aktualnoj ekonomiji su se izrazili:”Fabrike imaju tu moć što ostaju u stečaju što nikad neće proć'”. Kao zaključak se nameće teza: ima još puno prostora za napredak i vježbanje.
Bruto Geto je zagrebački crossoveraški sastav (šifra Beastie Boys, RATM) koji mnogo toga polaže na zvučnu provokaciju, izazivanje agitiranosti i estetiku iritacije. Čini se da poznaju rad grupa The Doors i Led Zeppelin. Ništa se nisu sa scene razumjeli, povremeno su me uvjerili da se dobro zabavljaju. Za potpuno iritiranje publike falila im je madam Edith iz “Allo allo”, odnosno njen hologram. Kraj njihovog nastupa me neobično razveselio samom činjenicom da je kraj. Mojim ušima nisu najdraži bend na svijetu ali vjerojatno ni ovi reci nisu najdraže štivo njihovim očima.
Zvijezda večeri je zasluženo bio – zvijezda večeri. U svom dvosatnom koncertu Edo Maajka je dao vrlo uvjerljive razloge zašto traje toliko koliko traje. Počelo je i završilo s “No pasaran”, a između toga su se smjestili najveći hitovi i kompletan album “Put u plus”, što će reći, za publiku u Maloj dvorani – samo najbolje. Gosti Yaya (“Bolje je bolje”), Čipkice (dramatična “Ti meni ništa”, furiozna “No Sikiriki” na bisu), Saša Antić (“Sve prolazi”), Dino Šaran i Frenkie (“Ratata”) su bili redom fantastični, Edin bend je vukao poput lokomotive, a i sam Maajka je bio – sjajan. Razgovjetan, prisutan, uvjerljiv, raspoložen za komunikaciju, Edo je junački izdržao tremu koja ga je pratila prve tri pjesme (“No pasaran”, “Saletova osveta” i “Panika”) i onda nastavio s uživancijom. U visokom prosjeku izvedbi istakle su se “Panika” koja je zasjenila svoju studijsku verziju, te “Otrov” sa Šaranovim stoičkim vokalom – kako je moguće da tako tužan tekst ima tako veselkasto pocupkujuću podlogu i da to sve tako briljantno funkcionira?
“Visoko, visoko”, u jednom trenutku je rekao Edo, a bubnjar Mirsad Dalipi je već udario par taktova iz “Budi ponosan” – bilo bi svakako zanimljivo čuti pjesmu iz Maajčinog grla, tim više što basista u Edinom bendu Mario Rašić svira u Majkama i što Majke ove godine obilježavaju dvadesetu obljetnicu albuma “Put do srca sunca”. Umjesto toga, kao svojevrsno iznenađenje smo dobili “Novi dan” s dodatkom pjesme “Alles Gut” TBF-a. Klavijaturist Toni Starešinić je iznenađivao svojim osebujnim dionicama koje nisu karakteristične za hip hop, ali su se sjajno uklopile u Edine pjesme. Gitarist Yogi Lonich je bio ponešto rezerviran, no i on je u određenim trenucima pokazao klasu – nije da mu je za to trebalo puno vremena.
Iako Mala dvorana Doma sportova nije bila do kraja puna, bio je to svejedno koncert za pamćenje i malo tko je kući otišao loše volje jer je Edo Maajka pokazao da ne živi na staroj slavi i da za svakog u publici grize kao da je riječ o mladom umjetniku koji se tek probija na sceni.
